Srbija zemlja šampiona
Najnoviji uspesi Đokovića, vaterpolista i rukometaša još jednom zadivili ceo svet.
Je l' znaš onaj osećaj kad ti ne ide u sportu?, pita Vilander Noleta. "Nemam pojma, ja sam iz Srbije", odgovara Nole.
Da, vicevi u slavu pobeda srpskih sportista već se uveliko smišljaju i gore citirani je samo jedan od njih. Čini se da za trijumfalizam razloga ima na pretek jer su samo u jednom danu zablistala tri prestižna znamenja. Novak Đoković potvrdio je da je najbolji na planeti osvojivši svoj peti grend slem - Otvoreno prvenstvo Australije u tenisu, u gladijatorskoj, gotovo šestočasovnoj borbi sa Špancem Rafaelom Nadalom.
Uspeh boksera
|
Srpski "delfini" nas ponovo nisu izneverili i zakitili su se zlatnom medaljom sa Evropskog prvenstva u vaterpolu, dok su rukometaši osvajanjem evropskog srebra vratili popularnost ovog sporta u kojem smo nekada, preko klupskog i reprezentativnog nivoa, bili u samom vrhu.
"Đokovićev uspeh je prosto fascinantan, nešto što stvarno prevazilazi ljudske granice, ako ništa drugo, mi nemamo prava tu da se petljamo i prisvajamo njegov uspeh. Ni kao građani, a naročito ne političari. To je njegovo individualno postignuće. Samo možemo biti srećni što je, što bi se reklo, naš čovek", kaže reditelj Gorčin Stojanović, pasionirani pratilac sportskih događaja.
Možda je čista slučajnost to što su se tri finala zadesila u jednom danu, pa je bilo lakše sagledati koncentraciju uspeha srpskih sportista, ali šampioni od nedelje nisu usamljeni. Đoković sa ubedljivih 3.000 bodova prednosti predvodi ATP listu najboljih profesionalnih tenisera, ali mu društvo u prvih deset pravi i reprezentativni saigrač Janko Tipsarević.
Tu su i Viktor Troicki i sjajni dubl igrač Nenad Zimonjić, kao i Jelena Janković i Ana Ivanović koje su i dalje u prvih 20 teniserki planete.
Primer za politiku i privredu
|
Prošle godine srpski odbojkaši i odbojkašice su dokazali da su najbolji na Starom kontinentu, ranijih godina i košarkaška reprezentacija nije se vraćala praznih ruku sa velikih takmičenja, plivači Milorad Čavić i Nađa Higl uspesima su bacali u zaborav činjenicu da Srbija nema čestit bazen za treniranje u zimskim danima.
Kako se desilo da zemlja kojoj neki osporavaju i državne granice, koja ima najveću stopu nezaposlenosti, u kojoj se za pripremu reprezentativaca uzima bankarski kredit, daje sportiste s kojima teško izlaze na kraj i konkurencija iz bogatih i uređenih država?
"Čini mi se da je duh podneblja iznedrio talente, a tu je i naš čuveni dinarski mentalitet. Inaćenje je zanat koji smo fantastično ispekli", odgovara sociolog sporta Dragan Koković.
Činjenica da je tranzicija i surova profesionalizacija sporta još u osnovnoj školi mnogu decu lišila mogućnosti da se okušaju u nekoj od takmičarskih disciplina, dodatno daje na značaju uspehu srpskog sporta koji kao da opstaje - uprkos i u inat svima.
"Sport kao sport je sistem i država mora da ima sistemska rešenja za sport, a ne da se radi od prilike do prilike, da se prikupljaju pare za pripreme reprezentacije od kredita. Kada bismo rešili sistemska pitanja našeg sporta, mi bismo bili duplo uspešniji i s pravom su sportisti ljuti. Pogledajte samo da RTS nije prenosio utakmice vaterpolo reprezentacije sa Nemačkom i Rumunijom, iako nas vaterpolisti obavezno obraduju nekim od odličja", primećuje Koković.
Ono što ne vide u državnoj televiziji, vide čak iz susedne Hrvatske.
"... Trenutačno ste najbolja sportska nacija u svijetu", poručuje na internet forumima jedan Zagrebčanin sa potpisom "realist".
Fudbal nacionalna bruka
"Tako je i u drugim malim zemljama, bilo gde, jer fudbal ima drugu vrstu privlačnosti, koja nije samo sportska. U velikim svetskim novinama, u italijanskim, engleskim, španskih, fudbal je odvojen od ostalih sportova kao zasebna rubrika. On jeste kolektivna igra, ali istovremeno i najindividualnija, što je savremeni fudbal još više naglasio. Sada su i bekovi i golmani zvezde. On je više od igre, baš kao što je bio i naslov čuvene serije", kaže Stojanović. |