O timu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji je na Olimpijske igre u Belgiji 1920. putovao dva dana na drvenim klupama voza…

U danima kad fudbalska (podeljena) Srbija slavi prolaz Zvezde u Ligu šampiona ili se nada plasmanu Partizana u Ligu Evrope, a zatim se okreće narednim obavezama “orlova” u evro-kvalifikacijama, gotovo niko, makar istorijskog nasleđa radi, da se setio da je 28. avgust dan kad je pre 89 godina naša reprezentacija odigrala prvu utakmicu u istoriji.

Ruku na srce, ponegde se i sporadično javljaju različita gledišta i pitanja da li treba priznati utakmice starih Jugoslavija – Kraljevine, pa one SFRJ, do poslednje Savezne Republike. Međutim, svako negiranje istorijskog nasleđa je pogrešno, jer bi se na taj način Fudbalski savez Srbije odrekao statusa člana FIFA koji uživa još od 4. maja 1921. godine.

Poštujući kontinuitet toga se, na sreću, drže i u „kući fudbala“ na Terazijama i zato bi zaista bilo lepo kad bi se, makar na skroman način, obeležila godišnjica postojanja našeg državnog tima.

Tog vrelog leta 1920. godine, posle nešto više od dve decenije igranja fudbala na ovim prostorima, užurbano i potpuno amaterski tekle su pripreme za prvu utakmicu reprezentacije pod trobojkom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za „vatreno krštenje“ odabrane su Olimpijske igre u Anversu (Antverpen).

Evo kako je o tome pričao Artur-Ture Dubrovčić, prvi kapiten reprezentacije:

– Zbog nedostatka novca, za dalek put u Belgiju saznali smo u poslednji čas. Okupili smo se na brzinu i otputovali bez ijednog treninga. Do Anversa smo išli dva dana, na drvenim klupama voza. Stigli smo popodne, a organizator nas je obavestio da već sutradan 28. avgusta u 10 časova igramo protiv Čehoslovačke, koja je bila evropska velesila i protiv koje nismo imali baš nikakvu šansu. Ambijent na utakmici je ličio više na trening, a mi smo se između sebe upoznali tek na terenu. Čehoslovaci su igrali punom snagom i nemilice punili mrežu našeg golmana Vrđuke. Mi smo umesto u dresovima igrali u običnim belim košuljama sa prišivenom trobojkom na grudima. Pomoćne sudije bile su u običnim odelima. Naš veliki hendikep bio je što smo od 13. minuta igrali bez povređenog Rupeca…

Naravno, pretrpljen je ubedljiv poraz sa 7:0, a za dugo sećanje ostaje da je reprezentaciju sačinjavalo devet igrača iz Zagreba (Dubravčić, Rupec, Perška, Šifer, Vrđuka, Vragović, Cindrić, Granec, Župančić), Ljubljančanin Stanko Tavčar i Beograđanin Jovan Ružić, legendarni „čika Jova“ zvani i “topovsko đule”.

Sudbina je udesila da prvu utakmicu kao reprezentacija Srbije, 76 godina kasnije, odigramo takođe protiv Češke, ali tada smo u Uherskim Hradištima pobedili sa 3:1.

Ali, to je neka druga priča…

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here