Subota 20. 4. 2024.
Beograd
160
  • Novi Sad
    170
  • Niš
    140
  • Kikinda
    160
  • Kraljevo
    150
  • Kruševac
    150
  • Leskovac
    150
  • Loznica
    140
  • Negotin
    190
  • Ruma
    170
  • Sjenica
    120
  • Vranje
    130
  • Vršac
    140
  • Zlatibor
    140
  • Zrenjanin
    170
4
Petak 12.11.2010.
11:44
Vestionline A

Pismo vladike Artemija Sinodu SPC

Zbog velikog interesovanja čitalaca za tekst "Artemije osniva svoju crkvu" i zahteva čitalaca da se u celini objavi pismo vladike Artemija upućeno Sinodu Srpske pravoslavne crkve, to i činimo.

Artemije 

Episkop raško-prizrenski
u egzilu
13.10.2010.


Manastir Šišatovac

SVETOM ARHIJEREJSKOM SINODU
SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
B E O G R A D

 

Vladika Artemije u pratnji monaha i monahinja

 

Vaša Svetosti,
U Hristu braćo Arhijereji,

 

Posle dužeg rasmatranja Vaše odluke, kojom Nam izričete privremenu zabranu svih sveštenodejstava, čast Nam je obavestiti Vas, da se sa istom odlukom, kao nekanonskom, ne slažemo, da je ne primamo, i da joj se ne možemo povinovati.

OBRAZLOŽENjE

Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve doneo je, i u okviru Saopštenja objavio (18. septembra 2010. g.) odluku kojom Nam se izriče kazna privremene zabrane svih sveštenodejstava do konačne odluke Svetog arhijerejskog sabora. Ista odluka se navodno bazira na Čl. 70. tač. 20 i 35b Ustava SPC, a u skladu sa 34, 74, 15. i 16. apostolskim pravilom, 4. kanonom Antiohijskog sabora, 13. kanonom Sardičkog sabora, i 5. kanonom Prvog vaseljenskog sabora. Tako stoji u samoj odluci. Pogledajmo ih sadržinski.

Tačka 20. člana 70. Ustava SPC određuje da Sinod „vodi nadzor nad radom arhijereja“. U Ustavu ne piše, ali se podrazumeva da Sinod vodi nadzor nad radom eparhijskih arhijereja, koji prema čl. 108 tač. 29 Ustava SPC, imaju obavezu da „podnose Svetom arhijerejskom sinodu izveštaje sa svojim predlozima o svome arhipastirskom radu i uopšte o stanju eparhije“.

Kako Nas Sinod smatra umirovljenim, tj. lišenim uprave nad Eparhijom raško-prizrenskom, to tačka 20 člana 70. Ustava SPC ne može biti uporište odnosne odluke. Dakle, Sinod donoseći istu odluku izašao je iz svoje nadležnosti i pokazao se nedoslednim.

Tačka 35b člana 70. Ustava SPC određuje Sinod kao sudski organ sudi u orvoj instanci „kanonske krivice arhijereja“. Pozivajući se na ovu tačku Ustava SPC Sinod u donošenju odnosne odluke postupa kao prvostepeni sud, a svoju odluku karakteriše kao kanonsku presudu, donetu u okviru sudskog postupka po kanonskim pravilima. I zaista, Sinod navodi kanone u skladu sa kojima je navodno sudio i presudio.

Čitajući, pak, odluku-presudu Sinoda uočavamo nejasno i neistini to iznete optužbe protiv Nas, jer se tamo kaže:

„S obzirom na to da Njegovo Preosveštenstvo Episkop umirovljeni raško-prizrenski G. Artemije – i pored svih odluka Svetog Arhijerejskog Sabora i Svetog Arhijerejskog Sinoda, kao i pisma Svetog Arhijerejskog Sinoda br. 924 od 26. avgusta 2010. godine – u svom pismenom obraćanju Svetom Arhijerejskom Sinodu od 13. septembra ove godine, nedvosmisleno izjavljuje da se više neće povinovati ranijim, ali ni budućim odlukama najvišeg zakonodavnog, odnosno izvršnog tela Srpske Pravoslavne Crkve...“

Možda bi neko hteo da zaključi da je razlog donošenju i izracanju navedene kazne Naše pismeno obraćanje Sinodu od 13. septembra 2010. g. Međutim, Naša izjava je ovde izokrenuta i navedena kao nedvosmislena „da se više nećemo povinovati ranijim, ali ni budućim odlukama najvišeg zakonodavnog, odnosno izvršnog tela Srpske Pravoslavne Crkve“, iako ona doslovno glasi:„...U tom svojstvu, nikakvoj se, ubuduće, Vašoj nekanonskoj odluci nećemo povinovati...“

Dakle, ne radi se o nepovinovanju svim budućim odlukama Sabora i Sinoda uopšte, nego o nepovinovanju eventualnim budućim nekanonskim odlukama Sinoda.

Prema citiranom sinodskom aktu ispada da Sinod sve svoje odluke smatra nekanonskim kada na takav način interpretira ono što nedvosmisleno napisasmo?

Umesto pohvalom za očuvanje kanonskog poretka, Sinod je na Naš dopis, u svom maniru odgovorio presudom, bolje reći kaznom. Da li je pri tom sproveden kanonski sudski postupak?

Istinite optužnice nije bilo. Ne vidi se ko je, i da li je iko, pred Sinodom zastupao ovu nepostojeću (neistinitu) optužnicu. Ne vidi se da li je optužnica proverena (tj. dokazivana i dokazana) pre suđenja.

Kanoni insistiraju na tužiocu, na proveri njegove ličnosti i na zasnovanosti dokaza i tvrdnji koje se navode u optužnici.

U ovome Sinod se ogrešio o 6. kanon Drugog vaseljenskog sabora.

„... Sveti Sabor naređuje, da takovi (tužioci) imaju najprije pred eparhijske episkope prikazati tužbu, i pred njima dokazati tužbe, u kojim okrivljuju episkopa... nego ni ovi neđe prije moći tužbu svoju podnijeti dok pismeno ne izjave da će podleći jednakoj kazni ako im se poslije odnosne rasprave dokaže da su oklevetali episkopa...“ (6. kanon II Vaseljenskog sabora).

Sinod je raspravljajući o Našoj nazovi krivici bio u obavezi da Nas pozove na sednicu i suđenje. Sinod to nije učinio. Sudio je tajno. Time je Sinod pogazio Ustav SPC koji u svome 218. članu izričito određuje: „Niko se ne može kazniti nijednom crkvenom kaznom bez prethodnog saslušanja“.

U ovome Sinod se ogrešio i o 74. kanon Apostolski, na koji se začudo poziva kao na osnovu za svoju odluku-presudu.

„Episkop koji je u nečemu optužen od ljudi, koji zaslužuju da im se veruje, treba da od episkopa bude pozvan; pa ako se odazove i ispovijedi, ili bude izobličen, neka se odredi kazna. Ako pozvan ne posluša, neka se pozove i drugi put, poslavši po njega dva episkopa. Ako ni tada ne posluša, neka se pozove i treći put, poslavši po njega opet dva episkopa. A ako i to prezrije i ne odazove se, sabor neka izreče protivu njega što nađe da zaslužuje, da ne bi pomislio, da će dobiti šta od toga, što se uklanja od suda“. (74. kanon Apostolski).

Dakle, nesumnjivi poziv optuženom episkopu je uslov za početak sudskog postupka. A toga u Našem slučaju nije bilo iako Sinod tvrdi da je odluku-presudu doneo u u skladu sa navedenim kanonom. Očigledno, u nedostatku kanonskog utemeljenja, Sinod se postarao da to nadomesti brojnošću citiranih kanona. Ali duha kanona tu nema. Kada bi ga bilo tada ovakve odluke-presude ne bi ni bilo.

Sinod se poziva na 34. kanon Apostolski.

„Episkopi svakoga naroda treba da poznaju prvoga od njih i da ga smatraju za glavu, i ništa važnijega da ne preduzimlju bez njegovoga znanja, nego svaki neka preduzimlje samo ono što se tiče njegove eparhije i područnih mjesta. Ali ni onaj prvi episkop neka ne čini ništa bez znanja sviju ostalih episkopa. Jer će tako biti jednodušnost i proslaviće se Bog kroz Gospoda u Svetom Duhu, Otac i Sin i Sveti Duh“. (34. kanon Apostolski).

Navedeni kanon nema konekciju sa optužbama na Naš račun. On raspoređuje nadležnosti u crkvenim poslovima eparhijskog arhijereja, Svetog sabora i njegovog Poglavara. Time oslikava jedinstvo i sabornost Crkve. Koliko je puta baš Sinod pozazio upravo ovaj kanon kršeći Naša arhijerejska prava da samostalno preduzimamo ono što se tiče Naše eparhije i područnih Nam mesta?

Sinod se poziva na 15. i 16. kanon Apostolski.

„Ako koji prezviter, ili đakon, ili koji drugi iz imenika klirika, ostavi svoju eparhiju i pođe u drugu, te premestivši se sa svijem, nastani se u drugoj eparhiji bez znanja svog episkopa, zapovijedamo, da takav ne smije više obavljati svetu službu; naročito pak ako bude pozvan od svoga episkopa da se povrati, i ne posluša, nego ostane uporan u tome neredu, neka ima tamo općenje samo kao svijetovnjak“. (15. kanon Apostolski).

„Ako episkop, kod koga se takovi nalaze, ne uzimljući u nikakav obzir naloženu na iste zabranu sveštenodejstvovanja, zadrži ih ipak kao klirike, neka se odluči, kao učitelj nereda“. (16. kanon Apostolski).

Navedeni kanoni nemaju veze sa navedenim optužbama. Odnose se na skitajuće prezvitere, đakone i niže klirike. Dovođenje Nas u vezu sa ovim odredbama smatramo uvredom Našeg episkopskog dostojanstva. Mi nismo ostavili našu Bogom Nam darovanu eparhiju, nego smo iz nje prognani Vašom voljom. Tek da primetimo, da nismo ni jednog skitajućeg klirika osuđenog na zabranu sveštenodejstva u opštenje primili.

Sinod se poziva na 5. kanon Prvog vaseljenskog sabora.

„U pogledu onih koji su odlučeni, bili oni iz klira ili redova svetovnjaka, neka važi presuda dotičnih episkopa svake eparhije, shodno pravilu koje određuje, da koji su od jednih bili isključeni, ne mogu od drugih biti primljeni. Ali neka se ispita, da nisu takovi bili udaljeni iz općenja crkvenog, ili zbog svađe, ili zbog kakve zlovolje episkopove. Pa da se sve ovo podvrgne potrebitome ispitu, našlo se za dobro, da svake godine po dva puta budu u svakoj eparhiji sabori, kako bi kad se svi episkopi eparhije zajedno u jedno mesto sakupe, mogle se ispitati ovakve raspre, i tijem se utvrdilo da oni, koji su episkopa uvrijedili, imaju se od sviju smatrati pravilno odlučenima, i to sve dotle dok se skupu episkopa ne svidi možda izreći o njima neku blažiju presudu. A sabori ovi neka bivaju jedan pred četrdesetnicom, kako bi, oslobodivši se od svake malodušnosti, mogao se Bogu prinjeti čisti dar, a drugi u jesenje doba“. (5. kanon Prvog vaseljenskog sabora).

Navedeni kanon se ne može primeniti na Sinodom navedene optužbe. On se odnosi na odlučene klirike ili svetovnjake, kažnjene sudom njihovog nadležnog episkopa. Dovođenje Nas kao Episkopa u vezu sa ovim odredbama smatramo nedopustivim

Sinod se poziva na 4. kanon Antiohijskog sabora.

„Ako neki episkop, svrgnut od sabora, ili prezviter ili đakon od svog episkopa, drzne se da vrši nešto od sveštene službe, po prethodnoj navici, bilo da je episkop, ili prezviter ili đakon, takav ne može imati ni na drugom saboru nade za vaspostavljanje, niti može imati mesta odbrani , nego i sve koji s njime budu opštili treba isključiti iz Crkve, a osobito ako, doznavši za osudu izrečenu protiv pomenutih, drznu se da s njima opšte“. (4. kanon Antiohijskog sabora).

Navedeni kanon se ne može primeniti na Naš slučaj, osim ako Sinod Naše bezakono umirovljenje ne smatra svrgnućem. Mi nismo svrgnuti. Pak ni osuđeni od Sabora. Biće da je izbor ovog kanona naveden u cilju pretnje Nama i drugima koji bi možda imali opštenje s Nama nakon ove poslednje u nizu nekanonskih odluka-presuda Sinoda.

Sinod se poziva na 13. kanon Sardičkog sabora.

„Osija episkop reče: I ovo neka je svima ugodno: da, ako neki đakon, ili pretviter, ili neko od klirika, bude odlučen pa pribegne drugome episkopu, koji ga poznaje, a koji zna da je od svoga episkopa odlučen od opštenja, ne treba ovaj episkop da čini uvredu episkopu i bratu svome, pružajići ovome opštenje. A ako se drzne da to učini, neka zna da mora odgovarati pred episkopima kada se saberu na Sabor. Svi episkopi rekoše: ova odluka će i mir svagda očuvati, i očuvaće slogu sviju“ (13. kanon Sardičkog sabora).

Navedeni kanon očigledno se odnosi na situaciju na koju se odnose i 15. i 16. Apostolski kanoni. Dodatni komentar je nepotreban.

Napred navedeni od strane Sinoda svešteni kanoni i Ustav SPC, kako pokazasmo, nisu u skladu sa izrečenim optužbama, te nisu i ne mogu biti argument za donošeće onakve odluke-presude. Navedene brojke kanona kao i 70. čl. tač. 4 Ustava SPC, odnose se, dakle, na druge slučajeve, kako po suštini i nameni svojoj, tako i po nesprovedenom kanonsko-ustavnom sudskom postupku.

Zato se kao pojačanje toj slaboj strani odluke javila potreba za pisanjem pisma koje u svojoj završnici glasi: „Vašeg Preosveštenstva u Hristu brat. PREDSEDNIK SVETOG ARHIJEREJSKOG SINODA AEM i Patrijarh srpski, G. Irinej, s. r.“. Isti je, naravno, u svojstvu i po istoj shemi potpisao i sinodsko pismo br. 924 od 26. avgusta 2010. godine.

Takva završnica pisma je u dubokom neskladu sa onim što u njemu piše u vidu optužbi upućenih Nama:


-da nastupamo „antisaborskim, anticrkvenim i antikanonskim stavom“;
-da „ragrađujemo Svetosavsku Srpsku Crkvu i stupamo direktno na put raskola“;
-da „samovlasno proglašavamo sebe za ,doživotnog kanonskog arhijereja Eparhije raško-prizrenske,“;
-da se „odričemo svoje vernosti i poslušnosti Saboru arhijereja...“;
-da smo „zaboravili da je van toga Sabora... nezamisliv episkopski čin i episkopsko služenje“;
-da „svojim necrkvenim i nepravoslavnim tvrdnjama da Nam je (dodali: „neposredno“) Bogom darovano arhijerejsko pravo i vlast u Eparhiji raško-prizrenskoj“, i „da Nam je ona ,od Boga data, da smo odgovorni (dodali: „jedino“) pred Hristom Spasiteljem i doživotno obavezni (dodali: „samo“) ,pred Svevišnjim Bogom, na potpuno guruističko-solipsistički način, ispod nivoa luteransko-protestantske eklisiologije radikalno poričemo Crkvu...“;
-da „odbacujemo odluke upravo svih arhijereja Srpske Pravoslavne Crkve“;
- da „blatimo Patrijarha, Sabor i Sinod... za ‘guranje’ Srpske pravoslav-ne crkve ,na put bogomrske unije, i za druga kanonska bezakonja i nepočinstva...“;
- da „razvijamo čitav niz nepravoslavnih shvatanja koja negiraju samu prirodu Crkve...“;
-da sa svojom „,duhovnom decom, unosimo nemir u crkveni narod i, sablažnjavajući javno mnjenje,...definitivno ih utvrđujemo u raskolnič-kom duhu, a sebe proglašavamo za vođu raskola“.

I nama takvom kakvim ste Nas predstavili u tom pismu obraćate se kao „bratu u Hristu“. Kako je to moguće kada ste Nas, s jedne strane, svrstali u raskolnike i jeretike, a s druge strane Nas kažnjavate bez suda i osude? Ako Nas, i pored toga, radi administracije i nekakvog protokola, predstavljate još uvek i po nuždi, kao „brata u Hristu“, samo svedočite svoju nedoslednost uvodeći sofizam u Crkvu Božiju. Nije li time administracija, zaodenuta hipokrizijom, izdignuta iznad duše, Crkve, Boga?

Nekanonski i neustavno, što će reći nepravedno i neosnovano, ali zato i uzaludno Nas optužujete, prisiljavajući Nas da veću važnost pridajemo ljudima a ne Bogu, od Koga Nas Vaše optužbe ne mogu odvojiti. Administrativno jeste Nas odvojili od Našeg episkopskog trona, ali od Boga Nas ne možete nikako odvojiti.

Dužni smo, međutim, da na neistini zasnovane Vaše optužbe odgovorimo u nekoliko tačaka, ujedno ispovedajući javno veru onako kako smo je od pravovernih crkvenih Otaca primili:

A) Optužujete Nas za izjavu i veru da Nam je Eparhija raško-prizrenska „od Boga dana“. Mi to ponovljeno tvrdimo. Zašto? Zato što je svima nama od bogomudrih Otaca Šestog vaseljenskog sabora, u 1. kanonu, preneta nauka o tome da sve što započinjemo, treba „od Boga započeti i s Bogom završiti“, i „da se ima čuvati čista od svake novštine i nepovrijeđena vjera, koju su nam predali svjedoci i sluge Slova, bogoizabrani apostoli...“ (N. Milaš, Pravila, I, Novi Sad 1895, str. 427). Od bogomudrih Otaca smo naučili i to – da se eparhija, odnosno episkopija „od Boga daje“, što izričito zasvedočiše Oci Antiohijskog pomesnog Sabora u svom 21. pravilu (N. Milaš, II, N. Sad, 1896, str. 67), ali i Svetogorci Agapije i Nikodim u tumačenju 14. Apostolskog kanona. (Pidalion, Atina 1886, str. 27, nap. 3).

Ta vera u takvo učenje, dakle, postojala je u Pravoslavnoj crkvi mnogo pre pojave luteransko-protestantske teologije. Hoćete li i smete li da, radi svojih proizvoljnih tumačenja, i za te naše učitelje kažete da „na potpuno guruističko-solipsistički način, ispod nivoa luteransko-protestantske eklisiologije poriču Crkvu...“ kako to Nama neosnovano i zlonamerno pripisujete? Ali Vama je moguće da kažete i ponešto što ne stoji, jer nastupate sa pozicije moći, pri čemu sveštene kanone izvitopereno i selektivno koristite. Koristite ih ne „radi terapije duša i isceljenja od strtasti“, po rečima crkvenih Otaca Šestog vaseljenskog sabora (2. kanon), nego ubijanja radi.

Duboko svesni učenja Svetih Otaca, dakle, ponovo izjavljujemo da je „doživotna Naša obaveza pred Svevišnjim Bogom da u skladu sa crkvenim kanonima i položenom arhijerejskom zakletvom nepokolebivo stojimo na duhovnoj straži“, i „da smo Mi u Crkvi i pred Bogom doživotni kanonski arhipastir Eparhije raško-prizrenske“. U tom svojstvu, iako nikoga od svog duhovnog stada ne pozivamo da Nas u nametnutom izgnanstvu sledi, mnogi su dobrovoljno krenuli putem golgote i dobrovoljnog izgnanstva, a još više ih zbog toga duhovno pati i strada. Od takve pojave osećate strah, pripisujući Nam da „unosimo nemir u crkveni narod i sablažnjavamo javno mnjenje“. Grehota je, braćo u Hristu, što tako pišete, jer dobro znate da je Bogu poznato čije su nekanonske odluke i radnje začele i proizvele današnje teško stanje ne samo u Eparhiji raško-prizrenskoj, nego i mnogo šire.

B) U vezi pak optužbe da, navodno, nastupamo „antisaborski, anticrkveno, antikanonski“, da „razgrađujemo Svetosavsku Srpsku Crkvu“, da se „više nećemo povinovati ranijim, ali ni budućim odlukama (izostavivši ključnu reč: „nekanonskim“) najvišeg zakonodavnog, odnosno izvršnog tela Srpske pravoslavne crkve...“, odgovorili bismo sledeće:

Pravoslavno je poimanje da se sabornost u Crkvi ne meri jednosmerno i većinski, nego dvosmerno, što će reći u „saglasju svakog pojedinca i svih zajedno“. O tome nam govore Oci Kartaginskog sabora u 2. pravilu: „Sav sabor reče: Kao što Bog hoće, prije svega mora se jednodušnim ispovijedanjem ispovijedati crkvena vjera, koju mi u ovom slavnome zboru priznajemo, a za tijem suglasjem i svakoga posebno i sviju ukupno mora se čuvati crkveni red... potrebito je dodati ono, što smo mi kao nepomičnu naredbu od otaca primili, a to je, da mi u umovima našima, sveto čuvamo jedinstvo Trojice, to jest, Oca i Sina i Svetoga Duha, koje ne poznaje u sebi nikakvoga dijeljenja, i kao što smo mi to naučili, tako ćemo tome učiti i narod Božji...“ (N. Milaš, Pravila, II, Novi Sad 1896, str. 132-133).

Kad „saglasja svakog pojedinca i svih zajedno“ nema, tada se treba prisetiti mudre pouke Svetog Jovana Zlatoustog: „Postoji sloga na štetu, a postoji i razdor na korist“. Šta u Našem slučaju smatramo da je „na korist“? To – da se ne povinujemo nekanonskim i neustavnim odlukama, jer se pomoću njih razbija saglasje, odnosno sabornost u Crkvi. Ko može poreći da se nije upravo takvim nekanonskim odlukama začeo loš početak, a „čega je početak nevaljao, i sve ostalo mora se odvrgnuti“, uči nas Sveti Vasilije Veliki, što zasvedočiše i Oci Sedmog vaseljenskog sabora, u 19. kanonu (N. Milaš, Pravila, I, str. 626)?

V) Optužujete Nas da „blatimo Patrijarha, Sabor i Sinod... za ‘guranje’ Srpske Pravoslavne Crkve ‘na put bogomrske unije...’ , previđajući ustavne obaveze Svetog arhijerejskog sinoda da je dužan da se stara o jedinstvu svih hrišćana (Ustav SPC, čl. 70. tač. 4: ‘Stara se o zbližavanju i jedinstvu hrišćanskih Crkava’)”.

Pitamo: Koliko to crkava ima? I od kada je prestala da važi ona potvrđena istina u Simvolu vere o tome da verujemo u Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu? I ko su hrišćani?

Hrišćanima ili „krstjanima“ se, naročito od XII veka, u Pravoslavnoj crkvi nazivaju i predstavljaju samo oni koji nisu otpali od Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Pravoverni su naglašeno isticali taj naziv pripisujući ga sebi da bi ukazali da nisu isti sa onima koji su od nje otpali. Zato se i Sveti Sava u potpisu predstavljao kao „krstjanin“. On Latine rimokatolike svrstava u jeretike. Car Dušan u svom Zakoniku o njihovoj veri govori kao „o jeresi latinskoj“, a pod „hrišćanima“ i „hrišćanstvom“ podrazumeva veru pravoslavnih članova Crkve Hristove (čl. 6-8). Sveti Simeon Solunski piše da su Latini „bezbožni Bogomili koje uopšte ne ttreba zvati hrišćanima“ (Migne PG 155, col. 89). Rimokatolike kao „jeretike duhoborce“ (zbog dodatka Filioque u Simvolu vere) vide u srednjem veku, i sve do danas, svi istinski pravoslavni hrišćani, među kojima se u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pisanom rečju posebno ističu: Vladislav Gramatik, Nikodim Himnograf, Konstantin Filosof Kostenečki, Nikolaj Žički, Justin Ćelijski.

Sledstveno tome, pod „hrišćanskim crkvama“ u navedenom 70. čl. tač. 4. Ustava SPC podrazumevaju se pomesne pravoslavne crkve kao autokefalne, a ne Rimokatolička, Luteranska, Protestantska ili koja druga, jer van Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve nezamislivo je govoriti o drugim crkvama.. U službi sklapanja nekakve crkvene unije su i nedavno iznete u Beču izjave Patrijarha srpskog Irineja. I dok je ovaj boravio tamo, u Nišu je beogradski nadbiskup Hočevar blagosiljao pripreme za dolazak pape rimskog 2013. godine. Možda imate neka obećanja i saznanja za koja Mi ne znamo, da će se do te godine, Bože daj, rimokatolici odreći svojih jeretičkih učenja, pokajati se za mnogobrojna zlodela prema pravoslavnima (Jasenovac, Jadovno, Oluja...), i vratiti se u krilo Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve.

Pošto su se kroz vekove, dakle, pod hrišćanskim crkvama podrazumevale samo pomesne pravoslavne crkve, a ne jeretičke, onda je ono u navedenom čl. 70. tač. 4. Ustava SPC logično rečeno, tj. da se Sveti arhijerejski sinod „stara o zbliženju (umesto „zbližavanju“, kako stoji u Patrijarhovom pismu) i ujedinjenju hrišćanskih crkava“. Jer, među pomesnim pravoslavnim crkvama je, kako nas uči istorija, dolazilo do razilaženja pa i raskola, kao na primer: između Carigradske i Ohridske; između Ohridske i Srpske; između Bugarske i Carigrad-ske; između Grčke i Carigradske; između Moskovske i Carigradske patrijaršije. A sve one, iako „pomesne“ i „autokefalne“ čine Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu, radi čega je plural „Crkava“ u Ustavu SPC napisan inicijalom (velikim slovom „C“).

Samo u tako nasleđenom poimanju reči: „hrišćani“, „hrišćanstvo“, „hrišćanske crkve“ i među njima „zbliženje“, ima smisla svakodnevno moljenje svih nas „za jedinstvo vere“, kako bi pravoverni hrišćani postali jedno kao što su jedno Otac i Sin (Jn. 17, 11), u skladu i sa onim sabornim jedinstvom što su savršeno zasvedočili Oci Kartaginskog sabora u napred navedenom 2. kanonu. Patrijarhovo pismo, međutim, ima drugačiji pristup, nasuprot utvrđenoj pravoslavnoj eklisiologiji, podređujući sve bogomrskoj uniji sa rimokatolicima i drugima, sa kojima i zajedničko molitveno opštenje imaju neki od nas, protivno sveštenim kanonima Pravoslavne Crkve.

Eto Našeg obrazloženja i potvrde za ranije izneto mišljenje o tome da, „ostavljajući Sveštene kanone i Sveto predanje, celu Srpsku pravoslavnu crkvu gurate na put bogomrske unije“.

Neka se napred izloženo shvati Našim ISPOVEDANjEM VERE i poimanjem pravoslavne eklisiologije, što za Vas može biti dodatni razlog da ubrzate sa kaznom koju ste naumili da Nam kao završni čin naložite. Ipak, jedno je izvesno: Odluke koje protivreče Duhu Svetome bivaju same po sebi anemične i mrtve još u povoju svom. Ali one, budući da nisu plod Duha Svetoga, kao karcinom, nažalost, razaraju Crkvu, što se pokazuje i u nemilim događajima u vezi sa Nama i Eparhijom raško-prizrenskom.

Ali nekanonske odluke i nemili događaji u vezi sa Nama kao kanonskim arhijerejem Eparhije raško-prizrenske ne počinju od 2004. ili 2006. godine. Sve to ima mnogo dublju prošlost, naročito od vremena kad smo svi mi, braćo u Hristu, dozvolili da pojedinci ili pojedinac među nama uzurpira vlast Svetog arhijerejskog sabora, Svetog arhijerejskog sinoda i cele Srpske pravoslavne crkve. Za to Vam i dostavljamo fotokopiju teksta („Duga“ br. 1638 od 30. marta do 12. aprila 1996. str. 47) da vidite ko je i kada izjavio, ali i predvodio u „lomljenju kičme vladici Artemiju“. Pitamo: ko je ovlastio Našeg brata Irineja bačkog da se tako ponaša u Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Od kada? I – za čiji račun? Kuda nas to vodi?

I nama takvom kakvim Nas pretstavljate u svojim odlukama, pismima i javnim glasilima, ubeđeni da Nam je „kičma polomljena“, uputiste poziv da prisustvujemo na ustoličenju Patrijarha u Pećkoj patrijaršiji, a ne pozvaste Nas na svečani prijem, održan sutradan (04. oktobra) u Patrijaršiji u Beogradu, gde je bliže od Pećke Patrijaršije.

Koliko iskrenosti može biti u takvom (naknadno i na brzinu sačinjenom tek 01. oktobra 2010) Vašem pozivu s obzirom da Nam zvaničnim, premda nekanonskim, odlukama zabraniste svako sveštenodejstvo; zabraniste da obitavamo u nekom od manastira Naše raško-prizrenske Eparhije; oduzeste kanonsku upravu nad tom Eparhijom; uskratiste duhovnu vezu sa Našom duhovnom decom; preko voditeljke zabraniste Nam da govorimo na konferenciji za štampu, čime pokazaste ko je kome bliži; zabranjujete Nam čak i to da se odazovemo na poziv braće Rusa da učestvujemo na naučnom skupu u Petrogradu?

U dubokom raskoraku sa tako upućenim Nam pozivom da prisustvu-jemo na ustoličenju u Pećkoj patrijaršiji jeste i intervju Patrijarhov za „Politiku“, objavljen baš na sam dan ustoličenja. Naravno, ne slučajno.

U tom intervjuu izneto je Patrijarhovo mišljenje u vezi Nas – „da drugog puta i načina, mimo onog za koji se Sinod opredelio, nije bilo... on je Sinodu uzvratio pismom koje praktično predstavlja raskol... To je doprinelo da Sinod donese odluku kojom se vladici Artemiju privremeno zabranjuje činodejstvovanje do odluke Sabora koji će biti održan u novembru“, istovremeno sasvim oprečno izjavljujući – „da druga prava episkopa Artemija nisu dovedena u pitanje, ali da, prirodno, nije mogao da ostane na Kosovu...“ (Zbog čega li je to – prirodno?). Uz sve to dodaje da „vladika Artemije ima svoje mesto u Crkvi, a njegovo arhijerejstvo nije dovedeno u pitanje“ (“Politika, 3. oktobar 2010. str. 5).

Takve i tolike protivrečnosti u pomenutom intervjuu na osoben način govore o nekanoničnosti dosadašnjih odluka, donetih protiv Nas, ali i o pravdanju naumljenog završnog kaznenog čina koji treba, da se odigra na Saboru u novembru. Ali to Nas, ponavljamo, neće odvojiti od Boga, niti udaljiti od Svetootačkog učenja i predanja, pa ni od obaveze koju imamo u skladu sa položenom arhijerejskom zakletvom upravo i samo zato što se nekanonskim odlukama nećemo povinovati.

Do donošenja konačne odluke na sledećem zasedanju Svetog arhijerejskog sabora zakazanom, kako se da predpostaviti, prevremeno zbog Nas, Svetom arhijerejskom sinodu i svima Arhijerejima Srpske pravoslavne crkve ostajemo odani u Gospodu

Episkop raško-prizrenski
i kosovsko-metohijski
+ARTEMIJE

POVEZANE VESTI

Petak 12.11.2010. 11:46
Svi Pravoslavni Srbi su uz tebe Vladiko Artemije,ziv nam bijo!!!
Petak 12.11.2010. 12:03
Presveti vladiko - narod je uz Vas!
Petak 12.11.2010. 17:54
A vi i dalje kupujte Bljic i verujte b52
VIDEO VESTI
ŠTAMPANO IZDANJE
DOBITNIK
Sigma Pešić (59)
GUBITNIK
Sonja Biserko (71)
DNEVNI HOROSKOP
blizanci22. 5. - 21. 6.
Delujete optimistično i očekujete pozitivne odgovore. Međutim, trenutna situacija na poslovnoj sceni ne zavisi prvenstveno od vaše volje ili uticaja. Pravilno procenite redosled poteza i nemojte dozvoliti da vas neko preduhiti. Važno je da pažljivije birate reči koje izgovarate pred svojim partnerom koji je nervozan.
DNEVNI HOROSKOP
lav22. 6. - 23. 8.
Neko ima dobre namere, dogovor sa jednom osobom čini vam se da obećava zajedničku korist ili poslovno-finansijski dobitak. Zadržite samopouzdanje i optimistizam, ponekad je "prvi utisak" od presudnog značaja za dalji tok poslovnih događaja. Osoba koja privlači vašu pažnju deluje nedodirljivo.
DNEVNI HOROSKOP
jarac21. 12. - 21. 1.
Od vas se očekuje da ostvarite neku zapaženu ulogu u poslovnim susretima. To što okolina veruje u vaše sposobnosti predstavlja dovoljan povod, da pružite svoj maksimum u onoj oblasti za koju imate najviše interesovanja ili afiniteta. Važno je da vas neko posmatra toplim pogledom i danas ćete biti zadovoljni.
  • 2024 © - vesti online