Ni u priči Blaža Vuletića nema bitnijih razlika od onih osnovnih niti na kojima su izatkane ostale verzije ostroške “seks afere”. I Vuletić je, pored ostalog, čuo kako je knjaz Danilo, kad se kolo završilo, zapovedio svojim perjanicima:
– A sad neka svaki svoju napoji!
Momčilo Šaletić, međutim, ne vidi da je u tome bilo ičeg ružnog i te reči isključivo tumači kao poziv perjanicima da počaste devojke i neveste sa kojima su igrali.
Pošto i Vuletić u nastavku priče interpretira one pogane reči perjaničkog komandira Jovana Mašanova Vukotića, izgovorene na račun devojaka i nevesta sa kojima su on i njegovi perjanici prethodne noći igrali, ispada da ni njegova priča nije nikakav dokaz da je ostroška sramota izmišljena. Naprotiv!
Traženje alibija
U želji da dokažu da brutalna reakcija knjaza Danila i krvava pohara Bjelopavlića nisu imali veze sa troičindanskim “seks-skandalom” u Ostrogu, Šaletić i njegovi istomišljenici potežu i pismo koja je on uputio svome kumu, austrijskom generalu, dalmatinskom namesniku Dezimonu Mamuli i ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću, čim je saznao da su se Bjelopavlići digli na oružje i provalili barutanu u Ostrogu. Knjaz Danilo, naravno, ne govori o uzrocima pobune, već odmah sve svaljuje na skadarskog pašu.
Krijući stvarne razloge pobuna i najavljujući pohode na ova plemena, on od svojih prijatelja iz sveta evropske diplomatije traži, ne mišljenje i savet da li da preduzme te akcije, već da mu obezbede garancije da skadarski paša neće krenuti na njega.
Konačno, kao ubedljiv dokaz da od ostroške afere nije bilo ništa, Šaletić uzima to što u pobuni Bjelopavlića protiv knjaza Danila nisu učestvovali Martinići i Vražegrmci, mada bi, kako veli, da je tačna “ostroška priča”, oni imali i te kako razloga za to, jer je sestra Todora Kadića koju je, navodno, u Ostrogu obeščastio cetinjski gospodar, bila žena popa Puniše Pavićevića, odnosno njihova snaha. Tačnije, Šaletić smatra da je priča o sramoti u Ostrogu naknadno lansirana “ne bi li se i Martinići uključili u pobunu.”
Najindikativnije je ipak ono što piše nesumnjivo najveći autoritet među onima koji pokušavaju da nekako “ispeglaju” priču o bjelopavlićkoj pobuni, akademik Branko Pavićević, na kojeg se svi oni pozivaju i oslanjaju, pogotovu otkad je on “došao do novih saznanja” i “revidirao” čak i ono što je objavio u svojoj poznatoj i već spominjanoj knjizi o knjazu Danilu.
Tvrdnja bez dokaza
U “skraćenoj verziji” te priče koju je objavio u “Istoriji Crne Gore” (knjiga četvrta, tom prvi – “sazdanje crnogorske nacionalne države 1796 – 1878”), akademik Pavićević najpre daje svoje “novo” objašnjenje kako je došlo do pobune Bjelopavlića i zašto je knjaz Danilo u leto 1854. pokrenuo “odred od 6.000” vojnika da kazni nepokornike:
“Sve knjaževe političke i vojne mjere – piše akademik Pavićević – pažljivo je pratio skadarski vezir Osman-paša, služeći se oprobanim sredstvima još iz vremena kad je Njegoš upravljao Crnom Gorom. Kao što je skadarskom mutesarifu polazilo za rukom da preko svojih kanala brzo saznaje sve što ga je interesovalo u vezi sa knjaževom politikom, ni crnogorskom vladaru nije bilo osobito teško da dokuči svaki pouzdani podatak o smjeranjima Osman-paše. Na Cetinju se brzo saznalo, sredinom 1854. godine da Osman-paša preduzima opasne radnje da uznemiri Bjelopavliće, da pokoleba izgladnjeli narod, da skrene s pravog puta neke istaknute bjelopavlićke prvake. Pojedine od njih bila je obuzela plemenska buntovnička strast do mjere da su izdali naredbu da se nasilno otvore državni magazini s municijom i da se ova odmah započne dijeliti njihovim privrženicima…”
Ni reči o dokazima i na čemu se zasniva ova tvrdnja, kako bi to bilo normalno očekivati od istoričara tog kalibra i zvanja – da objasni šta je bio povod za tu naprasnu “plemensku buntovničku strast”. Ne spominje, dakako, “ostrošku bruku” ako se na to ne odnosi jedna ovlašna opaska o nedoličnom ponašanju nekih knjaževih vojnika koji su zaposeli Ostrog, žarište pobune:
“Jedan dio knjaževih vojnih snaga došao je u Ostrog, u mjesto gdje je i izbila ‘pobuna’.Kao i svaka vojska kad dođe u položaj da smiruje narode u državi, i pojedine knjaževe formacije nijesu mnogo vodile računa o tome da spriječe pojedine svoje kabadahije da se ponašaju suprotno redu, običajima i moralnim normama, kojih moraju da se pridržavaju pripadnici jedne vojske iznikle iz naroda. Zluradi pojedinci su oštro reagovali na takvo ponašanje, koristeći ga za političko-propagandni obračun s knjazom i njegovom politikom.”
Nemušto i praznjikavo objašnjenje
Kad se ovako iskrivi ogledalo i pečobrazno prećuti i pređe preko stvarnih činjenica, kad se otvoreno čak i ne negiraju priče o ostroškom skandalu, koje već 166 godina postojano traju i prenose se, ne samo s koljena na koljeno, nakon ovakvog nemuštog i praznjikavog objašnjenja akademika Pavićevića, savremenom čovjeku ostaje samo da pokuša sve opravdati time što polovinom devetnaestog veka ipak još nije bilo Ženevske konvencije i utvrđenih međunarodnih pravila i običaja rata.
Ili, možda, Pavićević, Šaletić i ostali njihovi istomišljenici na ono što se događalo prije 166 godina u Bjelopavlićima gledaju kroz savremenu dioptriju i iz perspektive sadašnjih crnogorskih političkih i politikantskih prepucavanja, ili se u “ratu” vlasti i opozicije u Crnoj Gori nije ništa promenilo, barem od vremena knjaza Danila do danas?
