Hadži Marko Vujičić
Evocirao uspomene: Miljko Živojinović kao gost "Vesti"

Ovog maja navršilo se 50 godina od premijere kultnog filma “Valter brani Sarajevo”, Hajrudina Krvavca, u kome je Velimir Bata Živojinović odigrao ulogu života. Svečanost je upriličena 6. aprila, kako bi se obeležilo pola veka antologijskog ostvarenja jugoslovenske kinematografije koje je gledalo čak 12 milijardi gledalaca. Ovaj dan bio je poseban za porodicu Živojinović, a uspomene na čuvenog oca, kao i na majku Lulu evocirao je njihov sin Miljko, koji je bio gost Dopisništva “Vesti” u Beogradu.

– Batina i Lulina ljubav, briga i podrška koju su nam davali ostale su zavet koji smo preneli svojoj deci a ona će svojoj. Moji roditelji su bili normalni ljudi, koji su se dobro uklopili, slagali su se. Ne znam ko je tu koga izabrao, da li majka njega, ili on majku. On je bio od nje stariji sedam godina. Nedavno sam razgovarao sa jednom našom rođakom, Ankicom, koja mi je rekla da je Bata tada bio anoniman, a Lula lepotica i rodbina se čudila šta će ona sa njim. Majka je govorila kako je on šarmantan, interesantan. I što sam stariji i što više razmišljam o njima, sve mi više pada na pamet kako je najveći deo njegovog uspeha ostvaren zahvaljujući majci.

Milena Dravić, Bata Živojinović i Josip Broz

Na krilima upornosti

Miljko ističe da je njegova majka svesno žrtvovala svoju karijeru.

– Potpuno se utopila u porodicu, nas decu, ali najviše se utopila u njega, kao ličnost, ali i u njegovu karijeru. Ja nisam video toliku strast, da neko voli svoj posao, glumu kao što je Bata. A ljudi zaboravljaju da je on bio najškolovaniji glumac bivše Jugoslavije, zato što je završio četiri godine srednje glumačke škole, koja više ne postoji. Onda je prve godine bio u Nišu, pa su ga izbacili kao netalentovanog, pa je otišao u Novi Sad, odakle su ga izbacili, pa je opet otišao u Niš. On je sa 14 godina, posle osnovne škole otišao iz Koraćice i nije ga pokolebalo to što su mu rekli da je netalentovan. To su bili veliki udarci za njega, ali vodila ga je ta strast. Došao je na Akademiju kod sjajnog profesora Kulundžića. Međutim, najvažnija osoba u njegovom profesionalnom životu bila je Soja Jovanović, zato što ga je upravo ona usmerila na glumu.

Obožavan i dan-danas: Bata u Kini

Batu su vodile i volja, upornost i ambicija, ukazuje naš sagovornik:

– Da je Bata izabrao da bude pozorišni glumac, majka bi ga podržavala u tome, ali on je izabrao film, zato što je u pozorištu čekao četiri-pet godina, jer nije mogao da se probije na Crvenom krstu pored Ljube Tadića, Radeta Markovića… Dakle, izabrao je film koji je tada postao neki novi mediji i sve ostalo je istorija.

Batina popularnost je postepeno rasla, a kada je Miljko 1967. godine krenuo u osnovnu školu, njegov otac bio je jedan od poznatijih jugoslovenskih glumaca.

– Sestra i ja u tom trenutku smo imali utisak da je to potpuno normalna stvar, jer su se i roditelji tako ponašali. Nismo imali neki poseban odnos prema tome što mi je Bata Živojinović otac. U startu su nam kod kuće objasnili da će biti veća pozornost na nama, jer ljude vole da se poistovećuju ne samo sa glumcima, već i sa likovima koje igraju. Sestra i ja nismo bili pod pritiskom jer su nas roditelji vrlo lepo relaksirali u tom smislu. Vodili su nas sa sobom na snimanja zato što smo hteli da budemo što više zajedno i zato što je tamo uvek bilo fantastično raspoloženje. Umetnost i film stvaraju kreativni ljudi, koji su po definiciji zanimljivi. Tu su bile šale, dijalozi, pričanja o istoriji, umetnosti, hiljadu tema, koje su nama bile paralelni univerzitet i obrazovanje uz naše redovno školovanje.

Srećna porodica

Munjeviti uspeh

Batin naslednik napominje da je njegov otac bio slojevita ličnost.

– Imate ljude koji su na ekranu jedno, a van njega potpuno drugačiji, ili su povučeni, namrgođeni. Retko se nalazi čovek koji je baš takav kakvog ga vidite na ekranu, a Bata je bio taj redak slučaj. On kao da nije glumio, i to je, po mom mišljenju, najteže. Uvek je bio to što jeste, s tim što se prilagođavao ulogama, i kao što kaže Igor Galo, da ne sme da se zaboravi da je već 1972. imao tri zlatne Arene, sa 39 godina.

Podseća da je Velimir Bata Živojinović bio definisan kao najuspešniji jugoslovenski glumac u umetničkom smislu.

– Treba dodati da je rodonačelnik crnog talasa, jer je igrao u filmovima Žike Pavlovića i Saše Petrovića, Zdravka Randića. Imao je opus partizanskih filmova tipa “Uraaa, idemo” i imate i akciona ostvarenja Hajrudina Krvavca koji su bili najgledaniji. Tu su i TV uloge, komedije, gde je on maltene karikirao sam sebe. Mislim da mu se ostvarila želja da igra do kraja života. Jedino što mu je uvek nedostajalo je čvrsta ruka rediteljska. Najviše je voleo da radi sa ljudima koji znaju šta hoće, i onda je tu bio najbolji. Najviše je mrzeo kad mu neko kaže: “Hajde ti znaš šta treba da radiš.” Za sebe je imao i izreku: “Glumci su znak, ja sam znak, nekad znak uzvika, nekad znak pitanja. Potrudio sam se da dam sve od sebe što sam mogao, da sam mogao bolje ja bih se potrudio još više.” To je bio njegov umetnički moto.

Poznato je da je Josip Broz voleo da mu Bata priča viceve na njegov račun. Živojinović je bio glumac koga je predsednik SFRJ najčešće primao u goste.

– U filmu “Bitka na Neretvi” trebalo je da igra popa Vladu Zečevića. Na šubari je imao petokraku, pantalone nabijene u čizme i crnu košulju, veliki krst i pištolj koji mu je visio. Tito je tada prvi put gledao materijale i fotografije iz filma i rekao da nije dobro, jer nije video Batu kao popa. Na kraju su mu dali ulogu komandanta Stoleta. Vladu Zečevića igrao je Stole Aranđelović. Posle “Neretve” Tito i Bata su postali bliski, iako je razlika u godinama bila 40….

Snimanje “Hajke”: Bata sa sinom Miljkom i kćerkom Jelenom

Rođen za sve

Miljko se seća brojnih šala i anegdota vezanih za svog oca koji je bio izuzetno duhovit.

– Ima jedna fotografija na kojoj stoji cela ekipa oko kamere i asistent stoji i zumira i sve gledaju šta će da se snimi, a Bata levom rukom drži šešir kojom je pokrio kameru. Počeo sam da pišem te njegove izreke i sigurno će izaći knjiga “Lula i Bata”, gde ću navesti sve te njegove izreke i smešne situacije. Kad se bavio poslanik, govorio je: “Politika je kurva sa kojom možeš da odeš u krevet, ali ne smeš da zaspiš” i “Otkad sam sebe uhvatio u laži više nikom ne verujem”. Voleo je špricer da pije i kada ga je sipao kaže: “U životu igraš ili glavne ili sporedne uloge, aj živeli.” Kad bi mu neko rekao: “Živeo ti meni 100 godina”, spremno bi odgovarao: “Nemoj da mi skraćuješ život.”

Voleo je Crvenu zvezdu i s njom je trenirao u ono zlatno vreme kada su crveno-beli bili tri puta uzastopno šampioni države sa Miljanom Miljanićem, ističe Miljko.

– Trenirao je i boks. Bio je najjači u kraju i zato su ga svi poštovali. Kad bi popio prvi gutljaj vina, rekao bi: “Zbogom, pameti.” Nikad ga nisam video pijanog, a mogao je da popije. Kad bi otišao na pijacu, u Beogradu, Koraćici ili Mladenovcu, seljanka mu kaže: “Au, al’ si propao”, a on bi odgovorio: “Pa jesam, sinoć si gledala moj film od pre 20 godina.” Voleo je da razgovara sa ljudima. Kad je snimao “Srećne ljude”, glumci su se šalili, takmičili su se u duhovitosti, a ne kako će ko da ispadne u kadru. Ali se tako gradio status. Mogli ste da budete dobar glumac, ali ako nemate harizmu, džaba vam sve. Nikad ga nisam video pijanog, a mogao je da popije.

Naš sagovornik otkriva da je njegov otac obožavao da kuva kafe i da – peva.

– Rodio se za sve. Volela ga je kamera. Kad bi ga ljudi sreli širom bivše Jugoslavije počeli bi da se smeju. A on bi ih mrtav- hladan pitao šta im je smešno. Voleo je da ostavi na ljude utisak i da im ostanu neke uspomene na susret sa njim…

Vreme predaha i smeha

Vratio sam se u Srbiju!

Miljko Živojinović se posle dugih 12 godina vratio u Srbiju.

– Vratio sam se zahvaljujući dobrim ljudima iz vrha države. Nisam mogao da dođem na sahranu oca, ali sam na poslednji ispraćaj majci došao opet zahvaljujući dobrim ljudima. Čekam da mi Advokatska komora Srbije vrati licencu, kako bih mogao da nastavim profesionalnu karijeru koju sam započeo pre 35 godina. Zaista mi je bitno da se vratim svom pozivu – kaže Živojinović.

I Miljko kao mali išao na “teren”

Sestre ga obožavale

– Moj otac je bio najmlađe dete u porodici. Njegov brat Mićko je posle mesec dana umro od tuberkuloze. Da je ostao živ, pitanje je da li bi bilo Bate. Onda dolaze dve sestre Nada i Stanka, pa Bata. Sestre su ga držale kao malo vode na dlanu. Ta mlađa sestra je davala celu svoju platu da bi ga iškolovala. I on je imao taj vetar u leđa od porodice. Bilo je tu hiljadu kockica koje su se složile da bi postao to što je bio. A bio je supervedar, hrabar, ambiciozan, radan.

Od sebe se ne beži

Miljko napominje da je bila privilegija odrastati u porodici Živojinović, bez obzira na sve druge spoljne pritiske.

– Uvek kažem da to nije moj problem, već problem tog čoveka kome smeta što sam ja sin glumca, ako mu to smeta. Mi ne možemo da pobegnemo od sebe i svog statusa. To je tako.

Cigareta, pa bajpas

– Kad ga je dr Boško Đukanović vodio na ugradnju bajpasa, oni su mu već dali anesteziju kada ga je doktor pitao da li hoće cigaretu. On, naravno, nije odbio ponudu. Bata puši na stolu, majka plače. To je scena koja se ne zaboravlja – priča Miljko Živojinović.