B. Đorđević
Ambasadorka Snežana Janković sa nagrađenim učenicima starije grupe

U Ambasadi Srbije u Berlinu uručene su nagrade učenicima dopunske nastave na srpskom jeziku, učesnicima književnog konkursa Moj jezik, moj svet – zašto učim srpski jezik, koji je krajem prošle školske godine, povodom Dana slovenske pismenosti, pokrenula dr Snežana Janković, ambasadorka Srbije u Nemačkoj. “Vesti” su već pisale o toj svečanosti i predstavile neke od nagrađenih učenika.

Među onima kojima je ambasadorka uručila priznanje je i Dunja Tadić, koja sa roditeljima živi u Frajburgu, u pokrajini Baden-Virtemberg. Njoj je pripala prva nagrada u kategoriji starijih učenika, od 5. do 8. razreda.

– Da budem iskrena, uopšte nisam očekivala da ću dobiti nagradu. Zainteresovala sam se i mislila, ako mi se tema dopadne, uzeću nešto da napišem, i tako je i bilo. Izuzetno sam zadovoljna rezultatom na ovom literarnom konkursu jer nikada dosad nisam učestvovala na nekom takmičenju iz književnosti, pa nisam znala šta da očekujem. Volim da čitam, ali volim i da pišem priče koje govore o nekim izmišljenim svetovima. I za mene je bilo iznenađenje da mi je legla tema koja je usko vezana za realnost koja nas prati u svakodnevnom životu. Nadam se da će iz moje mašte doći još priča koje će ugledati svet javnosti – ne krije Dunja svoje ambicije.

Rođena je u Nemačkoj, a otac Milan Tadić je krajem 80-ih sa diplomom Elektrotehničkog fakulteta došao iz Beograda u Nemačku. Majka Katarina Krstić Tadić došla je sredinom 90-ih iz Valjeva, gde Dunja često provodi raspuste. Svoju radoznalost napaja pričama iz valjevskog kraja, koje su na granici istine i mašte. O svom iskustvu sa dopunskom školom, Dunja kaže:

Puno naučila od roditelja: Dunja Tadić sa mamom i tatom

– Od samog početka sam u srpskoj školi, ali je u međuvremenu bila i jedna pauza od dve godine, kada u Frajburgu nije bilo nastave. Od roditelja sam puno naučila i pre nego što sam krenula u školu, ali ipak sam u školi naučila i nešto što nemam prilike da čujem kod kuće.

Mila Tripković je na dodelu nagrada u Berlin sa roditeljima došla iz Rojtlingena, gradića u pokrajini Baden-Virtemberg. Pohađa sedmi razred, rođena je u Nemačkoj, kao i njena majka Klaudija. Mila rado dolazi u Srbiju na odmor, u mesto odakle joj potiču roditelji, u Lešnicu i u Kragujevac. O svojim očekivanjima pred objavu rezultata konkursa na kojem je zauzela četvrto mesto u kategoriji starijih učenika kaže da nije baš bila ubeđena da će dobiti neku nagradu.

Mila Tripković

– Bila sam pripremljena jednako i za uspeh i za neuspeh. Ne provodim puno vremena u čitanju. Više me privlači mogućnost da se sama izrazim i napišem ono o čemu inače razmišljam.

Majka Klaudija izuzetno je zadovoljna ćerkinim znanjem srpskog jezika, jer najviše provodi vremena u nemačkom okruženju.

– Njen trud i do sada stečeno znanje su zaista odlični. Nadamo se da će i dalje da napreduje i to svoje znanje obogati i usavrši. Ima veliku podršku i učiteljice, kao i svih nas u porodici.

Prvi konkurs i odmah nagrada: Dunja čita svoj sastav

Zub Marka Kraljevića

– U radu sam pisala o sreći koja me obuzme kada odem u Srbiju, sretnem rođake, drugare i prijatelje mojih roditelja, sa kojima bez problema mogu da pričam i da se šalim na srpskom. Kada sa mamom u Srbiji odem u knjižaru, dok ona razgleda, ja uspem da pročitam puno lepih naslova na ćirilici. Uvek se desi da i ja dobijem nekoliko knjiga, sa kojima se uputim na neko od lepih brda u okolini Valjeva i uživam u čitanju, ležeći na travi. Onda o tome razgovaram sa drugarima koje sretnem ispred kuće, iz koje se vidi i dom Milovana Glišića. Ipak, najviše volim kada sestra Isidora, braća Rastko i Lazar krenu da pričaju priče o Marku Kraljeviću i o legendama koje se prepričavaju u Valjevu i okolini. Moje lice se uvek ozari, kada mi pokažu neki kamen i ubede me da je to zub Marka Kraljevića. Ili mi pokažu kratere, za koje se priča da su to otisci stopala Kraljevića Marka, dok je delio megdan sa Musom Kesedžijom – prepričava Dunja za “Vesti” svoj nagrađeni sastav.

U kući se priča samo srpski: Porodica Tripković

Ponosna Srpkinja Mila

Mila sa društvom u školi priča pretežno nemački, a sa onima koji takođe govore srpski, priča na oba jezika, zavisno od situacije i raspoloženja. U svom radu naglasila je da su, uprkos tome što je rođena u Nemačkoj, prve reči i pesme koje je slušala bile na srpskom jeziku. Veoma je ponosna na svoje poreklo i uvek se trudi da otadžbinu Srbiju predstavi u najboljem mogućem svetlu. Nemačkim prijateljima rado govorim o slavnoj srpskoj istoriji i običajima.

– Posebno se radujem kada dođe slava Sveti Nikola, jer tada shvatim da je Srbija deo mene i da sam ja deo nje. Uvek znam da posle te slave slede brojni pravoslavni praznici i običaji kojima se mnogo radujem, kao što su Materice i Božić. Jezik, porodica, tradicija, kultura, pa i moja dopunska škola, čine me onim što jesam: ponosna i srećna Srpkinja Mila! Volela bih da i ja jednog dana budem mojoj Srbiji od koristi – ne krije Mila da je već tokom detinjstva shvatila suštinu odnosa prema otadžbini.

Predaje u pet gradova: Biljana Anđelković

Automobilom do svakog đaka

Biljana Anđelković je učiteljica u pokrajini Baden-Virtemberg u oblasti Švarcvald, u Filingen-Šveningenu i okolnim gradovima, kao što su Frajburg, Gajzingen, Albštat i Zingen. Uz dve u Filingen-Šveningenu, to je ukupno šest grupa.

– Udaljena sam 120 kilometara od Štutgarta, tako da nisam u mogućnosti da i tamo učestvujem u održavanju nastave. Posle izvesne pauze, u Švarcvaldu predajem od pre tri godine. To je prilično razuđen kraj, pa nije lako stići do svakog mesta. Zahvaljujući automobilu stižem do svakog punkta i svakog učenika, jer u toj oblasti nema baš intenzivnog javnog prevoza. Imam 161 učenika, a interesovanje je veliko. Očekujemo upis novih đaka, pa će nam trebati i još nastavnika, posebno ukoliko se intenziviraju i vannastavne aktivnosti – navodi Biljana.

Ona ističe da je izuzetno ponosna što je njena učenica Dunja Tadić osvojila prvo mesto.

– Nije bilo posebne pripreme za konkurs. Usavršavanjem pismenosti bavimo se na svakom času, ali u Dunjinom uspehu veliku ulogu, čak i presudnu, odigrali su njeni roditelji. Oni svakodnevno neguju srpski jezik u porodici – naglasila je učiteljica Biljana Anđelković.