Bože zdravlja, i vrućeg hleba

0

D. Đorđević
Na margini života: Porodica Stoilković
 

Na žalost i to je život i to je naša Srbija, pa ne čudi što su im čitaoci velikog srca i duše poslali svoj prvi prilog, da se i oni obraduje usred svoje bede. Reporteri "Vesti" uručili su novčani dar od 100 AUD od anonimne donatorke N. D. iz Sidneja.

Teško detinjstvo

Desetogodišnji Bojan više gladan nego sit, ide u treći razred osnovne škole na Bareliću. Vozi ga otac starom "ladom" koja samo što se ne raspadne. Vozi ga kad može da se probije uskih neravnim zemljanim putem – kada je suvo. Bojana je učenica drugog razreda, mala je rastom i previše gojazna. Slavoljub nam kaže da im nije bilo jasno zašto je to tako jer ovde, kod njih, jede se na kašičicu. Miljana ide u predškolsko, raduje se svakom odlasku. Kod kuće pomaže majci oko donošenja vode sa obližnjeg kladenca i drva iz dvorišta.  

Stoilkovići nisu krili radost jer im svaki dinar uz planinskoj zabiti znači život. Zato je Slavoljub odmah rešio da se razduži u prodavnici u selu na Bareliću, a ono što ostane iskoristiće da kupi brašna. "Kada imamo vrućeg hleba svi smo srećni, sve teže dolazim do nadničarskog posla, pa pare nikako da uđu u našu kuću. Molimo se za zdravlje, a ono je najmanje u našem domu. Hvala dobrotvorki na novcu, dođe mi da poletim od sreće, pa ovoliko para, više od osam dnevnica retko kad vidim odjednom", ističe naš domaćin 40-godišnji Slavoljub koji živi u nakrivo nasađenoj čatmari, u jednoj sobi, sa suprugom Radicom (33), sinom Bojanom (10) i ćerkama Bojanom (7) i Miljanom (6). Tu su i Slavoljubovi roditelji: otac Milan (74), majka Stojanka (80) i brat Goran (43).

– Nešto nas je ureklo, šta li, pa puna kuća bolesnih… Sin Bojan ima distrofiju mišića i u kolicima je, ćerka Bojana neki poremećaj sa težinom, otac srčani bolesnik, majka valjda od starosti ne ustaje iz kreveta, gleda u jednu tačku, brat težak psihički bolesnik, ali srećom nije agresivan… Toliko bolesnih, a nikad niko nije video lekara. Trebaju uputi, pa odlasci Vranje… pa lekovi … Kako? Čime? Para nemamo, nismo makli iz sela – kazuje Slavoljub do čijeg doma se i sunce teško probija, neka magla i rosa nanose veliku stud. Kućica sva iskrivljena, temelj od pločastog kamena, potom grede, letve  premazane blatom. Trem podupret crvotočnim gredama, jedna omanja vrata, sa strane još jedna. U čađavoj sobici nabacana stara pohabana odeća u toj sobici oniskoj, popucalog plafona i zidova žive tri generacije Stoilkovića – njih osmoro. Zbijeni oko starog šporeta na drva i ćumka probijena u plafon i izlazi visoko na krov…

Sa strane dva stara drvena kreveta dodiruju neravnu zemlju. Između njih uzan prolaz, koliko da se okrenu kolica dečaka sa braon krupnim očima iz kojih iskre u uglovima suze pištalice. Tu je drveni sto, omanji, čvrst, jedva veća stolica i nekoliko manjih stoličica. Svejedno, soba je prepuna svega, stvari koje nose, peru i suše iznad kreveta. Uz omanji prozor, pohabana ćebad. U jednom uglu leži starica Stojanka. U ćošku od sobe je i Goran, bolestan od rođenja, šta mu se kaže odmah uradi, u suprotnom, satima sedi u jednom mestu i ćuti. Spavaju onako kako se jedino može. Starine Milan i Stojanka u jednom krevetu, Goran sa troje dece u drugom, a Slavoljub i Radica pomere sto ka sredini i u uglu na zemlji nameste staru odeću legnu i pokriju se ćebetom.

A na pitanje šta bi želeli da dobiju u novoj godini, kako bi lakše opstali, Slavoljub odgovara skromno: "Malo stado koza bi dobrodošlo, one su lakše za čuvanje, a imamo napuštenu štalu od rođaka. Eh, a šta drugo? Mi želimo da ostanemo na našem kućnom pragu, ne želimo da napustimo planinu iako su gotovo svi otišli. Treba nam samo još jedna soba da se popravi, zemljani pod  je u ćoškovima bušan, a dole je podrum…". Ovo su Stoilkovići, ljudi bez velikih želja.

Jedna penzija 

Stoilkovići imaju samo oko 80 evra stalnog prihoda  mesečno, koliko iznosi poljoprivredna penzija oca Milana. Slavoljub ne prima dečji dodatak, tražili mu ličnu kartu za suprugu i još neke papire. Ne može da ode do Vranja, treba para. Preživljavaju od te penzije i Slavoljubovog nadničarenja. Posla nema uvek. Zimi se ne izlazi iz kuće zbog velikog snega. A, ona traje mesecima.

 

Čekaju leto

– Nas hrane dve krave koje imamo, imamo mleka za decu, nešto malo sira. Ne daju mnogo mleka jer nemamo jake  hrane za njih, posebno zimi. Leti je lako, damo deci hleb, pa okolo ima malina, kupina, šumskih jagoda… Ima i pečuraka, najviše vole 'srndaće', odmah ih zapečemo na plotni, pa udri… jedi… – opisuje svoj život Slavoljub.

 

POZIV DONATORIMA

Ako želite da se uključite u neku od akcija Humanitarnog mosta, javite se na mejl adresu: hmost@frvesti.com. Dobićete adresu i broj telefona porodice kojoj želite da pomognete i dogovoriti se sa njima o načinu dostave donacije. Informacije možete da dobijete i od novinara Humanitarnog mosta na: +381 11 31 93 771 i +381 11 31 90 924.

 

 

 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here