D. Nikolić
Više od uspomene: Radiša i danas čuva svoje rukotvorine iz Austrije

Radivoje Nikolić, 77-godišnjak iz Lipovice kod Despotovca radio je u strugari ŠIK Dvorište. Imao je samo 17 godina kada se zaposlio u ovoj firmi. Četiri godine je svakodnevno pešačio po 12 kilometra da bi došao na posao i toliko da bi se vratio svojoj kući. Trebalo mu je sat i po u jednom pravcu. Njegov pokojni otac Milutin radio je u zadruzi. Jednog dana nastao je manjak od 40.000 tadašnjih nemačkih maraka. Neko je uzeo novac, a Milutin je bio odgovoran što je novac nestao. Da otac ne bi završio u zatvoru i da bi zaradio novac koji nedostaje, Radivoje je 1971. godine sa suprugom Milicom otišao u Salcburg.

– Da bismo nadoknadili manjak od 40.000 maraka, trebalo je da radimo 200 meseci. Srećom, uspeli smo da zaradimo za nešto više od dve godine. Zaposlili smo se u jednoj fabrici obuće. Brzo sam naučio jezik i usavršio zanat. Prešli smo u drugu obućarsku firmu, u kojoj sami već 1973. godine primao platu koliko i dva bračna para. Pravio sam cipele koje niko nije mogao da radi, jer su svi hteli da izrađuju samo delove. Znao sam da moram. Bio sam jedini koji je umeo da uradi kompletne cipele. Dnevno sam sam pravio 50 pari cipela, a Milica ih je pakovala – ponosno će Radivoje za “Vesti”.

Posle devet godina vratili su se u prvu firmu. Nažalost, ona je propala posle deset godina. Milica je prestala da radi, jer se razbolela, a Radivoje se posle tri meseca na Zavodu za zapošljavanje zaposlio u firmi koja je proizvodila trake za štampače. Snalažljiv i preduzmljiv Radivoje ne samo što je primao platu u toj firmi, već je u njoj nabavljao repromaterijal za firmu Ribon, koju su njegove kćerke Milijada i Milanka otvorile u Beogradu 1991. godine. Deviznu ušteđevinu slao je i ocu, koji je uzgajao je goveda i prasiće. Samo u bokseve za svinje uložio je 10.000 ondašnjih nemačkih maraka.

– Nameravao sam da zaposlim bračni par, koji bi obrađivao zemlju i održavao staje i obore, ali sam odustao od te ideje. Kada smo se Milica i ja 2007. godine vratili u zavičaj, dokupio sam imanje i počeo da podižem zasade voća. Sada na 4,5 hektara uzgajamo šljivu, jabuku i dunju, a pre četiri godine zasadili smo i lešnik. Imali smo i hektar pod kajsijom, ali sam lane morao da iskrčim ceo voćnjak, jer se osušio dok sam se ja oporavljao od kovida, a nije imao ko da ga održava.

Od šljiva godišnje ispeče oko hiljadu litara rakije, a ostalo voće ćerke Milijada i Milanka prerađuju i proizvode marmeladu, mešanu marmeladu i džemove.

– Kćerke su pre tri godine u Beogradu otvorile firmu za preradu voća i proizvodnju marmelade i džemova. One su kupile dve hladnjače, a ja u selu imam jednu hladnjaču, u kojoj mogu da čuvam tonu voća, koju sam kupio zahvaljujući državnim subvencijama. Ulaganja u preradu su velika, a još je rano da vidimo da li se isplati. Jedini iz despovačke opštine sam dobio i državne subvencije za traktor za obradu voća. Koštaće 32.000 evra. Pedeset odsto sam već uplatio, a toliko očekujem i od države. Imaću grejanje, klimu, navigaciju, meteorološku stanicu. Moći ću bolje da obrađujem zemlju i bliže da dođem do stabla, a pošto je baš voćarski traktor, pogodan je za brdsko-planinski teren u našem selu. Imam sve potrebne mašine, a nov traktor sam kupio pre deset godina za 10,5 hiljada evra. Takav traktor sada košta 25.000 evra – kaže Radivoje.

Iako je celog života marljivo radio, njemu ni sada nije teško da se bavi voćarstvom, jer voli svoje njive. Nije mu, veli, bitna zarada. Samo da ne ide u minus.

– Ove lepote nema nigde. Posle 30 godina rada u Salcburgu, pozvali su me da bi mi dali državljanstvo. Pitao sam ih da li daju i 100.000 evra. Oni su rekli da ih nisam dobro razumeo. Nasmejao sam se i rekao da sam ih odlično razumeo, ali da, i kad bi mi dali pola miliona evra, ne bih ostao. Ja sam Srbin i vratiću se u svoju zemlju, a vama hvala na ponudi, rekao sam im – veli Radivoje i dodaje da ga u Austriji svi poznaju kao Radišu Alamunju, nadimku koji je nasledio od oca.

Koliko Nikolići vole rodnu grudu možda najbolje pokazuje da su jedan plac poklonili za izgradnju seoske crkve, posvećene Svetoj Trojici.

Milici i Radivoju najlepše je na rodnoj grudi

Gorak hleb

Nikolići kažu da zarada u Austriji nije nimalo slatka. To najbolje zna Milica. Zbog stresa na poslu, ona je dobila visok pritisak. Tri nedelje je bila u bolnici. Kada je izašla iz bolnice, stigao joj je otkaz na kućnu adresu. Radivoje joj od 1992. godine više nije dozvoljavao da radi da bi uspela da sačuva zdravlje.

– Šefica mi je bila veoma opasna. Svaki par cipela je detaljno pregledala. Bilo je veoma stresno. Zato sam se i razbolela. Bilo mi je teško i što nisam znala jezik, dok ga je Radivoje brzo savladao – priznaje Milica koja danas ima 78 godina.

Mukotrpno detinjstvo

Nikolići nisu voleli da im deca odrastaju u Austriji. Bili su svesni i da bi im trebao dobar stan da bi mogli da ih odvedu. Da bi mogli da ga priušte i da pokrijemo sve troškove, morali bi da rade na crno, što nisu želeli.

– Sluga sam od deteta, pa nisam želeo da to budu i moja deca. Srećom, one su se odlično snašle. Imao sam samo 13 godina kada sam na jednom poljoprivrednom dobru čuvao po 500 ovaca. Dve godine kasnije prešao sam na drugo poljoprivredno dobro. Tamo sam ostao samo godinu dana, jer su me terali da radim najteže poslove. Onda sam sa stricem radio u krečani… – priseća se Radivoje, koji je, i pored svih životnih nedaća, vedrog duha.