Lična arhiva
Krupnim korakom ka Drvaru

Za Ljubišu Šljivića (28) kažu da je humanitarac, avanturista, neki ga porede sa Forest Gampom, drugi ga nazivaju apostolom savremenog doba, a on skromno odgovara da je samo veliki dečak koji živi snove i pomaže drugima da ostvare svoje. Da bi obezbedio novac za lečenje četvorogodišnjeg Ilije Milanovića iz Kosjerića, pre 40 dana Ljubiša je pešice krenuo iz rodnog sela Biljane Donje u Hrvatskoj ka Kragujevcu, gde danas živi, stazom koju je već jednom prešao kao dvogodišnji dečak u izbegličkoj koloni.

Posle leta provedenog u rodnom selu Biljane Donje, kod Benkovca, u koje se 2017. godine prvi put vratio posle rata i “Oluje” tokom koje je sa porodicom izbegao u Kragujevac, Ljubiša je rešio da se kući vrati pešice i pređe 850 kilometara, a sve kako bi skrenuo pažnju dobrih ljudi na dečaka iz Kosjerića kome je potreban novac za operaciju, koja će mu omogućiti da napravi prvi korak.

Pozivi sa svih strana

U šortsu i majici, sa rancem teškim 17 kilograma na leđima, Ljubiša se 28. septembra zaputio iz Biljana Donjih preko Benkovca, Knina, do Bosanskog Grahova i Drvara. Prošao je kroz Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most, Oštru Luku, Prijedor, Banjaluku, Prnjavor, Derventu, Modriču, Šamac i stigao u Brčko distrikt.

– Potrebno mi je sat vremena da pređem pet kilometara, nekad za dan pređem 20, nekad 25, a dešavalo se da pređem i 35 kilometara. Sve zavisi od mesta gde me ljudi pozovu da prenoćim. Planirao sam da završim putovanje za manje od 20 dana, međutim kada sam stavio ranac na leđa i video koliko je to sve teško, pa i da ima mnogo stvari na koje ja ne mogu da utičem, kao što su vremenski uslovi, povrede, žuljevi, susreti sa ljudima… Sve to oduzme vremena i onda se desi da neku deonicu koju sam mogao da pređem za tri ili četiri sata pešačim šest ili sedam sati. To su sve situacije koje ovo putovanje i čine zanimljivim – priča Ljubiša za “Vesti”.

Koliko će još biti na putu ne zna. Do Bijeljine ima još nekih 70 kilometara, na Rači će ući u Srbiju, a Kragujevac mu je kaže, tek daleko. Sa rancem na leđima i osmehom na licu, Ljubiša nastavlja svoje putovanje, koje su, kako kaže, obeležili susreti sa divnim ljudima, koji mu nude prenoćište, hranu i donose obuću.

– Ljudi su fenomenalni! Ako je išta obeležilo ovo putovanje to su susreti. Neverovatni, su, nude mi pomoć, donose obuću, obroke, obezbeđuju krov nad glavom. Kada sam krenuo iz sela nisam imao nijedno ugovoreno noćenje, zbog čega sam poneo šator i vreću za spavanje. Krenuo sam samo sa 100 evra u džepu. Na svojoj Fejsbuk stranici Dnevnik jednog bicikliste pisao sam kuda idem i zbog čega, odmakao sam tek nekih 15 kilometara od sela, kada su počeli da stižu pozivi sa svih strana. Priča se proširila i kroz Federaciju i Republiku Srpsku, pa su se potpuni stranci ophodili prema meni kao prema najrođenijem. Zato kažem da sada imam stotinu majki, očeva, braće i sestara – priča naš sagovornik i dodaje da je svuda toplo i srdačno dočekan i da do sada nije doživeo nijednu neprijatnost.

Krvavi žuljevi

Na put je krenuo u dobrim i udobnim patikama, ali već posle trećeg dana hodanja imao je 12 žuljeva, a čarape su mu bile pune krvi.

– Pisao sam o tome u Dnevniku, pa je jedna gospođa zapucala od Zadra do Knina, samo da bi mi donela nove patike. Kasnije sam u Prijedoru dobio i čizme, ljudi mi donose hranu, obezbeđuju prenoćište, veoma sam zahvalan na svemu. Zato kažem da ja samo pešačim, a dobri ljudi završavaju sve ostalo. Odziv je neverovatan, meni je inboks pun poruka, svi pitaju kako mogu da pomognu, na koji račun da uplate pomoć za Iliju. Daju mi novac i usput, koji ja odmah prebacujem na njegov račun – zadovoljan je Ljubiša.

Humani ljudi koje sreće i njihove zanimljive priče koje usput čuje čine da zaboravi na sve muke. Zato mu ni napor, ni povrede pa ni samoća ne padaju teško.

– Otekao mi je zglob, ahilova tetiva me zateže već danima. Inače dosta trčim, u selu sam radio i poljoprivredne poslove, bio sam dobro fizički spreman, ali koliko god bilo dobro nije dovoljno za ovako nešto. Međutim, spremio sam se psihički, znao sam da je to najbitnija stavka. Telo se prilagođava tokom puta, ali važno je biti spreman da po 10 sati dnevno budeš sam sa svojim mislima. Sa te strane ovo je veliki izazov, ali sam toga bio svestan i radovao sam mu se. Iako je naporno, ja u svemu ovome uživam – kaže Šljivić, kome ovo nije prva humanitarna akcija.

On uživa u ekstremnim poduhvatima, pešačenju, planinarenju i vožnji bicikla, a svoje ture koristi da pomogne drugima.

– Radim ono što me čini srećnim i pokušavam da pomognem deci da ozdrave i ostvare svoje snove. Onoliko koliko ja mogu, a to je ovo, odradim neku turu, biciklističku, pešačku i skrenem pažnju ljudi dobre volje – odlučan je Ljubiša, inače po struci diplomirani ekonomista.

Biciklom do Barselone

A sve je počelo pre četiri godine, kada je rešio da izađe iz studentske kolotečine. Kako kaže, trebalo mu je nešto da se oseća živim.

– Godinama se pre toga, još od kad sam upisao studije nisam osećao lepo. To je bio neki stresan period, pa sam 2017. seo na polovan bicikl sa opremom koja je u najmanju ruku u tom momentu bila smešna. Bez šatora, interneta, samo sa vajerlesom koji sam “hvatao” usput, posle 3.000 pređenih kilometara i 25 dana pedalanja stigao sam do Barselone. Tada sam se, kako volim da kažem, zarazio i to je jedan od najboljih poteza u mom životu. Sledeće godine otišao sam korak dalje. Krenuo sam iz Kragujevca i vozio do Punta de Tarife, najjužnije kopnene tačke Evrope u Španiji, a odatle sam stigao i do Lisabona. Godine 2019. ostvarujem i dugogodišnji san i biciklom stižem do Nordkapa u Norveškoj, najsevernije tačke Starog kontinenta – objašnjava prvi Srbin koji je biciklom osvojio Severni pol.

Ovaj neobični mladić velikog srca do sada je obišao 15 zemalja i na dva točka prešao nešto više od 14.000 kilometara. Na društvenim mrežama vodio je Dnevnik i stekao veliki broj pratilaca koje je pozivao da šalju sms poruke i uplaćuju novac. Na taj način prikupio je novac za lečenje jedne Milice i značajna sredstva za kupovinu medicinskog pomagala za dečaka Mihaila, a sad pomaže i Iliji.

Detinjstvo u izbeglištvu

Dilomirani ekonomista, poeta, sportista, dete iz “Oluje”, nadahnjuje svojim delima. Šta znači biti human i koliko život može biti surov naučio je u najranijem detinjstvu.

– Devet godina sam proveo u izbegličkom centru. Tamo sam živeo sve do petog razreda osnovne škole. Svi moji drugari imali su kuće, a ja sam bio u nekom kolektivnom centru, u tom momentu nesvestan zašto sam tu. Nije mi bilo prijatno kad me pitaju gde stanujem. Sada sa ove distance mogu da kažem, koliko god se ružnih stvari dešavalo, a jeste se dešavalo, i kasnije sam imao težak period sve do srednje škole, zahvalan sam na svim tim iskušenjima, jer su me oblikovala i izgradila u osobu kakva sam danas. Moje detinjstvo i odrastanje nije bilo lako, ali i kad bih mogao ništa ne bih promenio – priča Ljubiša, za podršku posebno zahvalan svojoj majci, za koju kaže da je njegov heroj.

Polarna avantura

Sa svojih putovanja Ljubiša je poneo pregršt utisaka i sećanja na brojne zgode i nezgode. Najupečatljiviji utisak na njega je ostavio pohod na Nordkap i o tome je napisao knjigu, koju će, nada se, objaviti do kraja godine.

– Veći deo puta vozio sam sa drugarom, a onda smo se razdvojili i ja sam nekih 2.500 kilometara pedalao sam, bilo je veoma teško. Pamtim jedan neobičan događaj. Na nizbrdici mi je pukla sajla koja je držala stvari pozadi. Spuštam se u punoj brzini i razmišljam dobro kad se spustim namestiću je. Međutim, u podnožju brda me čeka čudo, nova kamionska sajla na putu ispred mene. Do prvog mesta sam imao bar 70 kilometara vožnje kroz puste predele, ali eto u toj pustari na putu se našlo nešto što mi treba i to baš u pravom trenutku – priseća se Šljivić.

Iako je vozio na minus deset stepeni Celzijusa, spavao u šatoru koji prokišnjava, prsti mu se kočili od hladnoće, bio prinuđen da noću ustaje i radi sklekove kako se ne bi smrzao, sever ga je osvojio, a polarnu avanturu neće nikad zaboraviti.

Poziv plemenitim ljudima

Ilija (2017) je drugo dete u porodici Milanović. Rođen je pre termina, u trideset i četvrtoj nedelji, a na rođenju mu je dijagnostifikovana spina bifida. Operisan je u prvom danu svog života i od tada počinje bitka za njegov prvi korak i bolje sutra.

“Ilija je jako drago, umiljato dete, puno pozitivne energije, uvek vedro i nasmejano uprkos svim nedaćama koje su ga snašle. Svakodnevno radi vežbe i ide na sve kontrole, izvršene su dve transplantacije matičnim ćelijama i neophodne su još dve, kao i neurološka rehabilitacija, fizikalne terapije, logopedski tretmani, delfinoterapija, terapija plivanjem, medicinska pomagala, dijagnostika, ortopedska pomagala, specijalistički pregledi, laboratorijske analize, medikamenti, suplementi, medicinski potrošni materijal, kao i sredstva za putne troškove i smeštaj”, navedeno je na sajtu Fondacije Budi human.

Iliji možete pomoći slanjem SMS poruke 856 na 3030, slanjem SMS poruke iz Švajcarske 856 na 455, kao i uplatama na dinarski račun: 160-6000000732556-13 i devizni račun: 160600000073289369 IBAN: RS35160600000073289369 SNjIFT/BIC: DBDBRSBG.