youtube/AP Archive
Miloševićev čovek od poverenja: General Senta Milenković

U noći između 31. marta i 1. aprila 2001. godine Slobodan Milošević se dobrovoljno predao posle garancija koje je dobio od tadašnjeg predsednika SR Jugoslavije Vojislava Koštunice, premijera Srbije Zorana Đinđića i predsednika Srbije Milana Milutinovića. Posle nekoliko meseci, simbolično, na Vidovdan 28. juna, izručen je Haškom tribunalu.

Miloševićevo obezbeđenje je, međutim, i dalje prolazilo kroz svojevrsnu torturu.

Informativni razgovor

Naime, dva dana pošto je Milošević uhapšen, njegovi telohranitelji su dobili poziv da se prvo jave na informativni razgovor u beogradski centar Državne bezbednosti, a već sledećeg dana i u SUP Beograd. Tu su saznali da će protiv njih biti podnete krivične prijave, odnosno da će se prema njima postupati kao da Miloševića nisu čuvali kao deo sistema, odnosno MUP Srbije, već u privatnoj režiji! Goran Pajić kaže da im je to otkrio tadašnji policijski potpukovnik Mijodrag Gutić koji je trebalo da ih sasluša.

Nakon što su dali izjave u beogradskoj policiji, bivši Miloševićevi telohranitelji su odvedeni u Palatu pravde gde je u pritvoru trebalo da sačekaju ispitivanje kod istražnog sudije.

– Ali, po našem dovoženju u deo Palate pravde gde su ćelije, ispostavilo se da smo svi naoružani, da sa sobom i dalje nosimo službene legitimacije i oružje. Zaposleni u pritvorskom delu su se hvatali za glave i komentarisali inspektorima iz beogradske policije: “Kako mislite da policajce s oružjem smestimo u pritvor, da li ste vi normalni?!”

Protiv Gorana Pajića i njegovih kolega na kraju su podnete krivične prijave zbog “učestvovanja u skupini koja vrši nasilje”, “ometanje službenog lica u vršenju službene dužnosti” i “nedozvoljeno držanje i nošenje oružja”.

– Da nije netačno i tužno, možda bi čak bilo i simpatično, mogu reći smešno. Radiš svoj posao pošteno i časno, a onda ti neko zbog političkih igara i svoje pohlepe za vlašću, te dokazivanja svojim nadređenima, napravi probleme u životu. Tako su krenuli naši problemi za dokazivanje nečega što nema uporište u realnosti, godinama su nam razvlačili zakazivanje suđenja. Nezvanično smo od advokata saznali da ni istražni sudija, ni tužilac, kad su videli napisane prijave iz policije, nisu mogli da veruju šta nam stavljaju na teret. Ali, advokatima su rekli da sve to moraju da rade po direktivi zbog političkih igara. Šest godina su razvlačili suđenje. Na poslednjem ročištu 2007, kad su konstatovali da nema elemenata krivičnog dela i da nas oslobađaju svake optužbe, neko od kolega je pitao sudiju: “Ko će nama da vrati šest godina maltretiranja, nemogućnosti zaposlenja? Gde god smo išli da tražimo posao svi traže potvrdu iz suda da nisi osuđivan i da se ne vodi postupak protiv tebe.” Sudija je na to rekao: “Žalite se!” Za krivično delo za koje su nas teretili, a za koje smo oslobođeni, pravo žalbe s naše strane isteklo je mesec dana pre našeg oslobađanja. Što znači, poslednje ročište na kome smo oslobođeni svih optužbi zakazano je mesec dana po isteku roka za podnošenje žalbe ili tužbe protiv države. To mi govori da je neko svesno pratio kad ističe mogućnost naše žalbe, samo da nam država kasnije ne bi platila naknadu štete. Zbog nečije zlonamernosti, zloupotrebe i bahatosti mi smo proživeli šest godina torture a da nismo bili u mogućnosti da se žalimo i da dobijemo bar neki vid satisfakcije, tačnije zadovoljenja pravde – kaže Pajić.

Prošli rokovi za žalbu

On dodaje da su svi koji su prošli ovu torturu na kraju tužili državu zbog neosnovanih krivičnih prijava, ali i kako bi ih vratili na posao. Međutim, većina je već na prvom ročištu saznala da su “zakasnili sa podnošenjem žalbe”.

– Neverovatno je da se neke kolege i danas sude, još im traje proces. Toliko o našem sudstvu i borbi za pravdu. Nažalost, svako od nas se još od 2001. godine snalazio kako je znao i umeo – završava Goran Pajić svoju knjigu “Slobodan Milošević – Neka druga priča”.

Otvorene ćelije!?

U pritvoru u Palati pravde članovi Miloševićevog obezbeđenja nisu gubili smisao za humor. Kako bi prekratili vreme, odlučili su da pojedinačno pozivaju stražare kako bi otključali ćeliju i izveli ih u toalet.

– Kad je video da smo uporni u zahtevima, a on morao svakog od nas da vodi do toaleta, iznervirao se. “Evo ovako, ljudi, ja ću vam otvoriti sve ćelije, da me više ne maltretirate i idite kad hoćete do toaleta, pa šetajte hodnikom, samo nemojte da mi pravite probleme, molim vas”, rekao je stražar. Na to mu je kolega Filipović odgovorio: “Pa, i mi smo policajci, zašto bismo ti pravili probleme, ti radiš svoj posao.”

Nalog stigao od ministra

Pajić je u knjizi preneo i detalje krajnje naelektrisane atmosfere među kolegama u beogradskoj policiji.

– Nama je načelnik GSUP-a Beograd Boško Buha naredio da uzmemo izjave od vas, da vam napišemo krivične prijave – otkrio nam je Gutić.

U tom trenutku mi prekinemo njegov govor, svi skačemo sa stolica i kolega Filipović krene prema njemu.

– Da li ste vi normalni?! Šta to pričate?

Mi ga smirujemo.

– Fićo, nismo dosad imali propusta u službi, sve smo pošteno i časno radili. Nemoj sad da se još bijemo s kolegama, pusti da završi sve što ima da kaže.

Gutić je nastavio.

– I ja sam pitao Boška Buhu zašto da pišemo kolegama krivične prijave ako su radili svoj posao. On je odgovorio: “Meni je ministar Mihajlović rekao da ih strpamo u isti koš sa civilima i da im se napiše krivična prijava. Ministar i ja smo se složili i stavili ih u isti koš sa civilima, da se sve ovo digne na još viši nivo”.

Mi smo ćutali nekoliko sekundi, gledali se ne verujući šta se dešava, a onda smo, normalno, svi skočili i tražili da se vidimo sa načelnikom Buhom. Gutić i Anojkić su nas molili da se smirimo, da nas Buha neće primiti i da ne pravimo probleme. Onda nas je Anojkić odveo u druge kancelarije gde su nas čekali inspektori i gde je trebalo da damo izjave. Kad smo ušli u kancelarije, kolege inspektori su nam rekli: “Kolege, mi znamo da je ovo sve politička igra, nećemo da vas ispitujemo samo ukratko sami napišite o dešavanjima te večeri.” I tako smo mi seli i napisali kratke izjave.