Lična arhiva
Tito i Jovanka sa Sedmoricom mladih i grupom estradnih umetnika u Karađorđevu, 12. decembra 1975.

Iz priča i sećanja kolega umetnika o nastupima pred Titom, pomalo komično deluju detalji o programskoj cenzuri. Pevači su bili dužni da ispišu naslove svih pesama koje misle da izvedu, a ljudi zaduženi za program imali su poslednju reč o tome šta ide, a šta ne ide, beleži Minja Subota u knjizi “Kako smo zabavljali Tita”.

Na primer, Senka i Zafir dali su spisak pesama za jedan svoj nastup pred predsednikom, a cenzori su se zgrozili kada su među naslovima našli pesme “Tražiš oproštaj” i “Zaželi, ja ću doći”! Sve će biti mnogo jasnije, a naročito njihov strah, ako se podsetimo da već tada Tito i drugarica Jovanka nisu bili zajedno. Po mišljenju cenzora, pesme sa ovakvim naslovima mogle su imati dalekosežne posledice. Neverovatno ali istinito!

Međutim, bilo je i programskih “iskakanja”. Usnija Redžepova, samo što je uzela mikrofon, zapevala je pesmu “Jovano, Jovanke” ne prateći i ne naslućujući političko-emotivnu situaciju. Svi su se skamenili sem Tita, koji je kraj pesme propratio aplauzom i osmehom. Spas za sve!

Aplauz i “spasibo”

Sličan događaj odigrao se i u Karađorđevu, na programu priređenom u okviru tradicionalnog diplomatskog lova. Evo sećanja našeg poznatog tromboniste i člana Sedmorice mladih, Ljube Milića:

– Taj naš nastup u Karađorđevu bio je 1968. godine, neposredno posle događaja u Čehoslovačkoj, kada su naši odnosi sa SSSR-om bili zategnuti. Sto je bio postavljen u obliku slova “P” ćirilicom, a na samom kraju sedeo je sovjetski ambasador. Da li je to njegovo mesto bilo posledica političke situacije ili ne, nismo mogli da procenimo. Mi smo uvek imali spreman repertoar, za svakoga po nešto. Malo diksilenda, narodnih tema u obradi, grčkih pesama, ruskih… Izveli smo nekoliko numera koje su bile lepo primljene, a onda je Jova poželji drugarice Jovanke, izveo “Huanitu Bananu”. Na kraju smo otpevali muzički i scenski atraktivan ruski potpuri, ne razmišljajući o političkoj situaciji, nego čisto repertoarski. Dobili smo veliki aplauz, a sovjetski ambasador je izašao na binu i sa očima punim suza, svakoga od nas poljubio i rekao “Spasibo”.

U pauzi nam je prišao Mijalko Todorović, koji je takođe Kragujevčanin kao i mi, a kao pravnik poznavao je i mog oca koji je bio pre rata advokat. Potapšao nas i rekao da smo dobre diplomate:

– Malo svirate američke pesme, malo ruske, malo Istok, malo Zapad… Prišao nam je i Mirko Tepavac, koji je fini gospodin, a tada je bio ministar inostranih poslova, i rekao: “To je prava diplomatija”.

Hedonista sa tompusom

Posle tog uspešnog “diplomatskog” potpurija izašli smo u prostoriju gde je šank i zamolili barmena Miru, koga smo poznavali iz restorana Sunce u Domu omladine u Beogradu, da nešto popijemo, na šta je on rekao da je piće samo za diplomate i zvanice. Mi smo insistirali – ma daj po jedno piće, stvarno nema smisla. “Ne, ne dolazi u obzir”. U to je naišao Tito, i našalio se sa Jovom kako on ima veći nos od njega i rekao: “A šta momci piju?” Naravno, Mira je otvorio momentalno vitrinu sa pićima i uz izuzetno ljubazan osmeh nas poslužio. Tu smo se i fotografisali i na toj slici, nažalost, ja se ne vidim.

Bez obzira na neka današnja tumačenja u koja u ovoj našoj priči ne treba ulaziti, Tito je bio gospodin, jako širok, bio je čovek velikih interesovanja, voleo je društvo, voleo je život, da sedne, da se zabavi, da zapali tompus…

Interesantan događaj ispričao je i Jova Radovanović:

– Noć je već bila poodmakla i Tito je taman hteo da otpije još jedan gutljaj viskija “čivas regal”, kada ga Jovanka opomenu da ne bi trebalo više da pije i da je vreme da se odmori i pripremi za sutrašnji lov. On joj je obećao da će tako i biti, što je drugaricu Jovanku obradovalo. Sledećeg trenutka, okrenuo se, uzeo Danetov viski i krišom ga šeretski ispio. Eto, bilo je i necenzurisanih viskija!

Muzičari samoupravljači

Evo čega se još Ljuba Milić setio:

– Jednom prilikom, predsednik Tito nas upitao ko je kod nas šef? Mi smo mu rekli da nemamo šefa. “Kako, bogamu, da nemate šefa?” Pa, druže predsedniče, kod nas je samoupravljanje, odgovorili smo. On se okrenuo svojim saradnicima i rekao: “Vidite da može, vidite da funkcioniše!”

A što se tiče honorara, evo šta Ljuba Milić kaže:

– Mi smo uvek bili angažovani preko Jugokoncerta, i uvek smo bili isplaćeni po najvišim tarifama. To je bio profesionalni angažman i nikad nam niko nije došao i rekao da za Tita nastupimo besplatno. Za druge ne znam, ali prema nama je odnos bio ovakav.

I tako se u okviru ansambla Sedmorica mladih uspešno “samoupravljalo” trideset i četiri godine. Evo šta na to Ljuba kaže:

– To je jedan dug i uspešan period i sigurno rekordan u okvirima naše zemlje, pa i šire. Prestali smo da sviramo u tragičnom trenutku naše države, pred ovaj poslednji rat.

Maršal saksofonista

– Došli po nas i rekli nam da bi predsednik želeo da mu izvedemo nekoliko crnačkih duhovnih pesama. Tito je seo na kraj tog dugačkog stola i mi smo mu izveli nekoliko pesama, posle kojih nam je prišla gospođa Jovanka i rekla da njen suprug i ona imaju želju da se slikaju sa nama, pa da li mi to dozvoljavamo? Naravno da smo to prihvatili. Oni su se popeli na binu i tu smo napravili nekoliko zajedničkih fotografija. Onda je Tito prišao Jovi i pitao ga: “Kako, bogamu, ti sviraš taj saksofon, daj da i ja probam.” Jova je pokušao da mu zakači saksofon oko vrata ali nije uspevao, na šta je on rekao: “Daj, ja ću sam da ga pridržim.” Tito je sa saksofonom izvodio razne bravure a fotoreporteri su škljocali. Nažalost, te fotografije nam nisu dali, zabeležio je Minja Subota sećanje Ljube Milića.