Tanjug
Gabrijel Eskobar i Miroslav Lajčak

Šta je veći problem? To što je Gabrijel Eskobar bio u Beogradu i Prištini zajedno sa Miroslavom Lajčakom ili što je u fascikli doneo novi predlog za Zajednicu srpskih opština utemeljen na „istočnobelgijskom modelu“!?

Sa jedne strane, naime, ostaje upitno: koja je i kakva je funkcija Gabrijela Eskobara? U redu, SAD su i dalje najvažniji eksterni činilac regionalne bezbednosti Balkana, američki diplomata je specijalni izaslanik, što mu daje specifičnu „političku težinu“, on se ne može ignorisati, niti izbegavati.

Promena formata pregovora Beograda i Prištine

Međutim, u ovom konkretnom slučaju, tokom upravo organizovane posete pozicija Eskobara nešto je drugačija. Naime, još od čuvenog izveštaja Generalnog sekretara UN od 28. marta 2008. godine (S/2008/211) zapadni deo međunarodne zajednice krenuo je u proces „zidanja legislativne konstrukcije“, zahvaljujući kojoj će pregovore izmestiti iz Saveta bezbednosti UN i prebaciti ih u organe EU.

Nije trajalo kratko, bilo je tu i neverovatnih formulacija i nakaradnih tumačenja dokumenata na koje su se kreatori ove „konstrukcije“ pozivali, ali, sve u svemu, zato smo danas tu gde jesmo. Zato više nemamo Martija Ahtisarija ili „Trojku“ kao medijatore koje uz saglasnost Saveta bezbednosti imenuje Generalni sekretar UN, već Miroslava Lajčaka kao izaslanika EU.

Šta onda zajedno sa Lajčakom traži i Eskobar? Da li su SAD članica EU? Obrazloženje koje nudi Lajčak, da je „putešestvije“ zapravo slanje poruke o tome kako EU i SAD blisko sarađuju i imaju „zajedničke interese“ na Balkanu, možda je dovoljno za čaršijske rasprave, ali u „službenom prometu“ ne može biti prihvaćeno.

Grubo mešanje Amerike

I zbog toga što se takve poruke mogu nagovestiti na mnogo načina, nije nužna zajednička poseta, ali pre svega zbog toga što ispoljeni pristup, i u protokolarnom i u političkom smislu, predstavlja grubo mešanje SAD u pregovore kojima rukovodi EU.

Da stvar bude gora, polovinom 2021. godine Lajčak je zajedno sa Metju Palmerom, još jednim američkim izaslanikom, boravio u Prištini, u tom formatu već se razgovaralo o kosovsko–metohijskom pitanju, pa sada poseta sa Eskobarom predstavlja svojevrsni nastavak, pretvara se u novu praksu.

U toj novoj praksi, umesto izaslanika EU kao posrednika u pregovorima dobijamo izaslanike EU i SAD kao posrednike.

Ko ih je ovlastio da menjaju format?

Na osnovu čega? Ko ih je ovlastio da menjaju format i mandat? Ako već zbog specifične „političke težine“ nije moguće ignorisati i izbegavati Eskobara, nije ni moguće ignorisati pokušaj oblikovanja nove prakse, isto kao što treba izbegavati zajedničke sastanke sa njim i Lajčakom kao posrednicima, pošto se tako daje legitimitet promeni posredničkog formata.
Uostalom, ako sada Eskobar dolazi zajedno sa Lajčakom kao posrednik, zašto u ovo ne bi mogao da se uključi i specijalni izaslanik imenovan od strane Sergeja Lavrova? Kada SAD i EU jednostrano menjaju praksu, zbog čega i Rusija ne bi delovala jednostrano?

Sa druge strane, skandalozan je predlog o nekakvom „istočnobelgijskom modelu“. Tu sada dolazi do izražaja i ključni razlog za promenu prakse.

Lajčak nema snagu da nešto ovako predloži, a kamoli „progura“ u dalje razgovore. Uparen sa Eskobarom, poput junaka u vicu o mišu i medvedu („Čuješ medo kako tutnji dok zajedno koračamo!“), ohrabrio se čak i da šalje vrlo provokativne, pa i uvredljive poruke i kosovsko–metohijskim Srbima i Beogradu.

„Možda je pravo vreme da Miroslav Lajčak kaže šta želi, kao razumna strana?“, napisala je novinar Ljubica Gojgić kao reakciju na stav slovačkog diplomate da „niko razuman ne želi Republiku Srpsku na Kosovu“.

Bezbeli, nema u željama Srba ni razuma! Šta ko želi nije uopšte relevantno za dalje razgovore. Želje su jedno, obaveze i mogućnosti drugo. Briselskim sporazumom su utvrđene obaveze i nagoveštene mogućnosti, to je, kada se govori o Zajednici srpskih opština, jedini okvir unutar kog se ova stvar može razmatrati. U tom pogledu, takođe, polemike o „istočnobelgijskom modelu“ predstavljaju čistu glupost.

Šta je istočnobelgijski model?

Sa složenom unutrašnjom strukturom, Kraljevina Belgija organizovana je na različitim nivoima teritorijalnih samouprava od tri regionalne (Flandrija, Valonija i Brisel), preko jedanaest pokrajinskih, do nemačke jezičke zajednice u devet opština na istoku zemlje (uz granicu sa Nemačkom).

Ova oblast, čija je autonomija najpre imala kulturno-jezičku, medijsku i obrazovnu dimenziju, a zatim se proširila na turizam, prostorno planiranje, javno zdravlje i socijalnu politiku, sastavni je deo regiona Valonije i provincije Lijež. Samim tim, ingerencije samouprave su limitirane, a primena brojnih mogućnosti zavisi i od centralnih, regionalnih i pokrajinskih regulativa ili odluka nadležnih institucija.

O onome što je sadržaj i suština Briselskog sporazuma nema ni govora. Još jedan je problem što bi se ovako formirana ZSO predstavila kao ogroman, gotovo nepojmljiv ustupak albanske strane, zbog čega bi se ni manje ni više, baš od Eskobara i Lajčaka, zauzvrat tražilo priznavanje lažne države od strane Srbije.

Scenario na koji su mnogi upozoravali…

Upozoravano je na ovakav scenario prethodnih godina, pa i neposredno nakon potpisivanja Briselskog sporazuma, ali u srpskoj politici uvek je dovoljno pametnijih koji ne haju za upozorenja. Mada bi, nakon početnog ispipavanja pulsa, trebalo sačekati neki „razrađen papir“ o „istočnobelgijskom modelu“, na „prvu loptu“ posmatrano, paradoksalno deluje da se u pojedinim segmentima više samouprave može dobiti primenom Ahtisarijevog plana, nego onoga što nudi navedeni primer.

U svakom slučaju, i te kako su problematične obe stvari. Kako pokušaj uvođenja nove pregovaračke prakse, tako i legitimizacije „istočnobelgijskog modela“ kojim se menjaju suština i sadržaj ionako (po srpske interese) lošeg Briselskog sporazuma.

Eskobar i Lajčak nemaju mandat da menjaju pregovarački format, a nisu ni ovlašćeni da menjaju potpisano u Briselu. Mogu da probaju, po kafanskom principu „ako prođe, zašto se i Lavrov ne bi uključio: SAD i EU menjaju pregovore Beograda i Prištine — kao u kafani“, i to je legitimno.

Samo, nema nijednog razloga da u Beogradu bilo ko na to pristaje, a ima puno razloga i da se zbog obe stvari već sada reaguje. U suprotnom, promenom prakse menjaće se i principi, čime će pregovaračka pozicija postajati lošija.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here