Lična arhiva
Nije morao da polaže dopunski ispit: Zoran Jović

Košarkaški trener Zoran Jović Bleki iz Leskovca prvi je Srbin s kineskom vozačkom dozvolom. Ovaj dokument Jović je dobio na osnovu međunarodnog sporazuma između Beograda i Pekinga, po kome je i prvi Kine dobio srpsku vozačku dozvolu.

Jović je već šest godina u Kini, a poslednje četiri radi na univerzitetu kao profesor košarke. Stoga je bilo logično da je zainteresovan da se što bolje prilagodi uslovima života i rada u Kini, pogotovu u Pekingu. Zbog toga je bio i zainteresovan za dobijanje vozačke dozvole.

– Pošto Srbija i Kina imaju izvanredne odnose, prošle godine je dogovoreno da se recipročno priznaju vozačke dozvole kineskim državljanima koji žive u Srbiji, kao i nama koji živimo u Kini. Dvojica mojih prijatelja s kojima kontaktiram su polagali dopunske ispite za dobijanje kineske dozvole, ali pošto sam dobio informaciju iz ambasade da postoji taj reciprocitet oko priznavanja dozvola, ja sam preveo moju dozvolu i pasoš na kineski i sa svom potrebnom dokumentacijom pre desetak dana otišao do saobraćajne policije Kine – kaže Jović.

Budući da u tom momentu sporazum dveju zemalja još nije zaživeo u praksi, naš zemljak je počeo da se sprema za dopunski vozački ispit.

– Nabavio sam knjigu, počeo da čitam propise koji se malo razlikuju od naših, posebno u delu oko znakova upozorenja i znakova koji su na kolovozu. Međutim, pozvali su me iz ambasade i rekli da im je potreban čovek koji želi da zameni vozačku dozvolu. To je, naravno, bila slučajnost, oni su mi dali instrukcije da odem na isto ono mesto gde sam već tražio zamenu vozačke dozvole i praktično smo to završili za dan-dva. Tako sam postao jedan od dvojice prvih Srba koji žive u Kini i koji su dobili zamenu vozačke dozvole – kaže Jović.

Kada je reč o vožnji Pekingom, Jović kaže da je taj osećaj, što je i normalno, potpuno različiti od vožnje u rodnom Leskovcu.

– Peking je ogroman grad, s više od 20 miliona stanovnika. Saobraćaj je vrlo gust, posebno u špicu kada ljudi idu ili se vraćaju sa posla, otprilike oko 9.30 do 11 i od 16.30 do 19 sati. Praktično, tada svi koji nemaju potrebe da voze izbegavaju da se nađu na ulicama. Saobraćaj je tada nezgodan i što se samih uslova za vožnju tiče. S obzirom na to da sam ja vozio mahom po Leskovcu, naravno da sam imao neku vrstu treme, ali evo, već nekoliko dana vozim po nekih sat vremena sa svojim kineskim prijateljima, koji mi pomažu da se prilagodim. Nadam se da ću brzo da se potpuno osposobim da mogu samostalno da idem s jednog kraja na drugi ovog ogromnog grada – zaključuje Zoran Jović.

Veliki izazov

Jović navodi da u Pekingu nije toliko neophodno upravljati automobilom, budući da postoji izvanredna infrastruktura, pogotovo metro ili autobusi koji voze vrlo često do svih delova grada.

– Iz mesta gde stanujem do fakulteta idem metroom i taj put traje nekih tridesetak minuta. Svakako je i izazov voziti u Pekingu, ali i zadovoljstvo koje sada imam. Opet, kadami bude bilo potrebno za, recimo, neko skijanje ili neke druge aktivnosti, uzimaću rentakar i svakako će mi vredeti ta dozvola – prenosi naš zemljak.

Lutrija za registraciju

Veliki broj automobila je na ulicama, pogotovu u Pekingu, gde su većina automobila novi, tako da se svi veliki proizvođači automobila utrkuju da otvore fabrike ovde.

– U Pekingu je svakom od automobila jednom nedeljno zabranjena vožnja kako bi se umanjila gužva. Interesantno je i da je vrlo teško obezbediti tablicu. Veliki broj Kineza ima pare i može sebi da priušti automobil, može to i uz pomoć kredita, naravno, ima raznih mogućnosti, ali je teška mogućnost za registraciju. Postoji kvota koliko ljudi može da registruje automobil u Pekingu i svake godine se oni određuju na osnovu lutrije – ispričao je Jović.