Vesti
Milan Vlašić

Mnogi naši čitaoci se sećaju kako je nekada bilo na druženjima, na prelima i kako su se stvari promenile. Nove generacije imaju svoj svet, neki su ”koka-kola generacija“, a neki pak “Android generacija“, ali njihovo druženje je drugačije, mahom onlajn.

Sve to ima svojih prednosti i nedostataka i teško je za poređenje. Ono što sam primetio jeste da druženja naše generacije nisu više kao nekada iako su u pitanju isti ljudi. Šta se promenilo? Pa nekada odete kod nekoga u kućnu posetu, neretko je tu već bilo drugih gostiju, bilo je bučnije, veselije i drugačiji su se razgovori vodili.

Teme su bile razne, ali mahom zanimljive priče, doskočice, vicevi i šale, a neretko se i zapevalo. Kada neko priča, ostali bi slušali, smejali se, glasno komentarisali, ali svako je čekao svoj red da nešto kaže, da nešto ispriča, nije bilo toliko prekidanja, toliko upadanja u reč.

Nije bilo “izvini što je početak tvoje rečenice upao u pola moje“. Ljudi su pričali kada bi imali šta da kažu, a nisu pričali samo zato da bi nešto rekli. Uvažavao se onaj koji govori, ostali bi čekali svoj red, a u međuvremenu bi se pretvorili u uvo.

Pored toga, nekada ste se našli s nekim ljudima radi druženja, skuvala bi se kafa, možda natočila i rakija i ljudi bi se družili. Fokusirali su se na razgovor, smeh, niko nije pitao stotinu puta koliko šećera hoćeš u kafu, donese se brate šećer na sto pa svako uzima koliko voli.

Niko nije pitao koji ćeš sok da popiješi, hoćeš li kiselu ili običnu vodu, kolač ovakav ili onakav. Niko nikoga nije prekidao da bi ga pitao tako neko banalno. Fokus je bio na razgovoru, temi, smehu, na druženju, a ne na trivijalnostima kojima se prekida misao i koje postaju same sebi svrha.

Dakle, ako želite da se sa nekim kvalitetno družite, nađite se, skuvajte kafu, sedite i uživajte u druženju i razgovoru. Sve ostalo je maltretiranje samog sebe kao domaćina, ali i kao gosta.

Kada su teme u pitanju i to je bilo drugačije. Niko nije pričao koliko čija kuća vredi i koliko se nekretnine ”otišle gore“, ko se zeznuo što je prodao ili što je kupio. Svi su imali svoje kuće na selima, a u gradovima stanove, svoje ili iznajmljene i to im je bilo uglavnom sve od imovine. Neko je imao auto, ali većina nije niti im je isti bio neophodan.

Oni koji su imali automobile često su ih gurali da upale, tako da odlazak u džim nije bio ni potreban, a ni moguć. Nisu ljudi imali pojma koliko šta vredi jer ništa i nije bilo na prodaju, nije se doduše ni dugovalo niti za penziju strahovalo, nije se ni za šta strahovalo, bilo se veselo.

Doduše, bili smo i mlađi, mada je najveća razlika u tome što danas pričamo neke druge, dosadnije teme, imamo prevelik izbor kafe, kolačića, alkoholnih i bezalkoholnih pića i svega što nam smeta da se kvalitetno družimo.

Ide čovek noću sam i stopira. Kiša, magla, ma strašno vreme, pravi kijamet. Nigde automobila da se poveze. Ide on, kad odjednom kroz maglu vidi farove automobila koji se sporo kretao i podigne prst.

Auto stane i on uđe na zadnja vrata, sav pokisao. Uđe, zatvori vrata, obriše lice od kiše, a auto polako krene. Pogleda on i zaprepasti se jer – nema šofera! Auto ide sam i on u šoku shvati da ide krivina i da će da sleti sa kolovoza.

Kad odjednom, kroz prozor uleti nečija ruka i pomeri volan tako da auto nije sleteo. Vozi se on dalje kad odjednom krivina na drugu stranu i opet se ukoči od straha da će sleteti u provaliju, ali opet uleti ruka i skrene na drugu stranu.

Odjednom auto uspori i čovek izbezumljen izleti iz njega i pobeže. Trčao je tako dok nije video svetla neke kafane pored puta. Uđe u kafanu, sedne za sto i naruči dupli konjak.

Pije on tako i razmišlja šta li ga je snašlo kad u kafanu ulaze dva čoveka mokra do kože i sa vrata jedan poviče: “Jel’ ovde malopre ušao neki ludak što se vozio u autu koji smo mi gurali, jer nije bilo goriva?!”

1 COMMENT

  1. Toliko se slatko nasmejem i stvarno mi ulepsaju dan. Svaka cast Milanu Vlasicu .Samo neko nastavi sa poslom kao do sada i sve ce biti super!

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here