B. Simonović
Škola "Ivan Goran Kovačić" u Livnu

Kad sam 2007. odlučio da uradim novo izdanje knjige „Ognjena Marija Livanjska“, pokušao sam da je upotpunim i podacima o onome što se u livanjskom kraju dešavalo u ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka.

Znao sam da se stradanje Srba ponovilo posle pola veka, ali o tome tada – a tako je, nažalost, izgleda i danas – nije bilo gotovo nikakvih pisanih tragova.

Do danas se, tako, čak nagađa i koliko je Srba ubijeno (podaci se kreću kreću od 50 do 107), a verodostojan je, izgleda, samo podatak Dušana Nikića, koji je i sam, za veliko čudo, preživio ustašku tamnicu u Livnu, da je kroz logore u ovoj oplakanoj i okrvavljenoj varoši podno kule starog Vujadina prošlo oko 830 Srba, odnosno gotovo svaki četvrti od broja koliko ih se zateklo na ovim prostorima uoči izbijanja rata 1992.

Ovde bi verovatno bila stavljena tačka na ovu priču da se nije pojavio čovek, živi svedok koji je, imao petlju da kaže kako je bilo i nije dopustio da ta grozomorna istina pogine. Iz Amerike, gde je posle muka i strahota koje je preživeo u Livnu devedesetih godina, potražio utočište i mir, došao je Dejan Laganin, rodom iz Gubera kod Livna i ispričao ono što drugi nisu hteli ili nisu smeli.

Svezan i krvav

Ovaj stameni čovek bio je jedan od onih koji je verovao u čuda, koji je nepopravljivo držao da je na svome i smatrao da nema te sile koja ga može pomeriti sa rodnog ognjišta. Majstor zlatnih ruku u mesnoj osnovnoj školi, nepokolebljivo je verovao da se može mirno živeti od poštenog rada.

– Ja sam ti bio prvo muško dete u našoj familiji poslije Drugog svetskog rata – počeo je svoju setnu ispovijest Dejan Laganin.

– Potom i prvi regrut, a onda i prvi ded – prvi Laganin u proteklih barem sto godina koji je dočekao unučad…

Čim je pristasao Dejan se oženio Milenom Ždero, ljepoticom za kojom su momci uzdisali na saborima i teferičima, i tu u Guberu svio toplo porodično gnezdo u kojem su se ubrzo našli sin Dalibor i ćerka Dejana. Dvadesetak godina su se kućili, marljivo radili i kovali planove o budućnosti. Tako sve do 1992. godine:

– Ja sam puno vjerovao i sve nade polagao u Jugoslovensku narodnu armiju, da će ona biti brana zlu i neće dopustiti da se tragična 1941. ponovi. Tek u posljednjem trenutku sam sina poslao u Glamoč a ćerku u Split, a ja i supruga i majka mi nijesmo htjeli ni tada sa ognjišta…

Kad su u aprilu 1992. počela ubistva Srba, Dejan Laganin je shvatio da je pogrešio. Neko vreme se krio od ustaških potera, a kad su mu zatvorili suprugu i sedam dana je mučili da ga oda, čim su je pustili odlučio je da se preda.

– Dojurili su kao gladni psi i već tu pred majkom i suprugom me svezali i počeli tući, a na Radio Livnu je slavljenički počela da se vrti vijest kako je zarobljen „poznati četnik“ Dejan Laganin. Svezanog i krvavog su me doveli do spomenika u centru Livna. Tu su dopuštali da me udari i pljune ko god hoće, a onda me poveli u zgradu Narodne odbrane na saslušanje. Saslušava Branko Antunović, a iza mene stoji njih četiri-pet sa palicama i biju krvnički da progovorim i kažem i što ne znam. Što oni više biju, meni tijelo sve više trne i bolovi malaksavaju, a inat se budi i raste…

Gladni i žedni

– Mislim da su me tu držali jedno deset dana, a onda su me odveli u Osnovnu školu „Ivan Goran Kovačić“ – to bio glavni logor i mučilište. Uvedoše me u fiskulturnu salu da mi pokažu mog komšiju Vojka Raca. Visi obješen, izmrcvaren i unakažen, majka ga poznala ne bi, a još živ. Imao je tada, mislim, oko pedeset godina i jedina njegova krivica je bila što je bio Srbin i rezervni kapetan JNA.

Nevinog, pravog-zdravog, prvo nagnali da obuče oficirsku uniformu sa svim činovima da bi se, dok su ga provodili kroz grad, mogli faliti kako su uhapsili „četničkog oficira“ a potom ga stavili na muke na kojima bi mu i stari Vujadin pozavidio (Vojko Raco je kasnije, nakon strašnog mučenja u Livnu, po svoj prilici odveden u zloglasnu Loru i tamo negde i likvidiran, a njegovi posmrtni ostaci su nađeni i identifikovani tek petnaestak godina kasnije i sahranjeni na groblju u Guberu,napomena B. S)…

– Smjestiše me onda u jednu od samica ozidanih od betonskih blokova, sa metalnim vratima, bez prozora, bez svijetla i osnovnih uslova za život. Tavanica je bila visoka najviše 180 santimetara – jedva da sam se mogao uspraviti. Široke su bile manje od jednog metra – barem ona u kojoj sam ja bio – a kad bih legao na betonski pod nijesam mogao sasvim da se ispružim. Ni prostirača ni pokrivača, a cipele su mi tri mjeseca bile jedini poglavač. Dugo nije bilo ni kible makar za malu nuždu, a o velikoj i da ne govorim, mada mi kibla nije bila mnogo ni potrebna pošto nedjeljama nijesam vršio nuždu. Kad su mi poslije tri mjeseca dali jednu staru strunjaču kao da su me legli u najmekšu postelju.

Najviše me ipak morila žeđ. U dva navrata, kad su muke odoljele i kad sam molio da mi donesu čašu vode, ustaše su iz neke od susjednih ćelija ili učionica u kojima su držali zatočeni narod, donosili kante sa mokraćom i polivali me, psujući: „Eto ti, majku ti jebem četničku, pa se napi!“

Sa nama je mogao da radi šta je god ko želio, čak i obični civili. Oni su dolazili do nas da nam udare ćušku, da nas pljunu, opsuju ili uvrijede i ponize. Ja, recimo, neću nikad zaboraviti mog kućnog prijatelja Joza Badrova, koji ne samo što je odbio da mi pomogne dok sam bio na slobodi i skrivao se – nego je došao poslije u zatvor, pljunuo me pred svima i opsovao mi majku srpsku kao da mi nikad prag nije prekročio i kao da sam ga umjesto ljudske časti i ponuda gostio onim čime se ljudi ne goste.

Dobri čovek Šika

Dejan Laganin, a drugi koji su prošli kroz mučilišta na Livnu posebno po zlu pamte Tadiju Sušu, zvanog Rus.

– Taj je zaista bio najgori, zvijer u ljudskom obliku. No, kako je živio i šta je radio, tako mu se i vratilo. Za Šimun Radoša, zvani Šika, poznatog ugostitelja iz Priluke, svi Srbi su tvrdo vjerovali da je najljuća ustaška perjanica i samo ne daj bože da njega zapadne vlast. Svi smo se, međutim, prevarili i pokazalo se da je on ipak čovjek. Kad je on bio dežurni, nama je svitalo. On nije dao da nas batinaju i zlostavljaju, donosio nam je hljeba i vode, a mnogima i ljekove. E taj Šika je poslije rata došao glave Rusu. Došao Rus kod njega u kafanu i kabadahija kakvog ga je Bog dao počeo da ga psuje zato što je za konobaricu uzeo neku Srpkinju. Riječ po riječ, pale i uvrede, onda sijevnulo i oružje. Šika bio brži – ubio i Rusa i brata mu i ranio nekog im prijatelja koji je bio sa njima u društvu…

POSTAVITE KOMENTAR

Upišite vaš komentar
Upišite vaše ime