H. M. Vujičić
Posetilac logora čita deo poeme "Jama"

Povodom 80 godina od formiranja Jasenovca, Muzej žrtava genocida u Beogradu objavio je više zbornika dokumenata od kojih se neka prvi put nalaze pred očima šire javnosti i dodatno osvetljavaju činjenice vezane za jedan od najvećih i najmonstruoznijih koncentracionih logora na tlu Evrope. Među novim izdanjima je i zbornik “Jasenovački logor – saslušanja srpskih izbeglica” autora Veljka Đurića Mišine, direktora Muzeja žrtava genocida, u kom su prvi put objavljena svedočenja logoraša data 1942. godine pred Komesarijatom za izbeglice i preseljenike u Beogradu. Zbornik je nemoguće nabaviti u slobodnoj prodaji, a u Muzeju navode da se knjiga može naručiti mejlom na adresu: office@muzejgenocida.rs posle čega će proslediti uputstvo o uplati novca za pokriće troškova ili dobrovoljnu donaciju.

Grupa zatočenih Srba, koja je prethodno bila u logoru u Gospiću, stigla je u Jasenovac 1. septembra 1941. godine. Jedan od tih mučenika, Stevo Simić ispričao je Komesarijatu za izbeglice i preseljenike vlade Srbije pod upravom Milana Nedića, da je u dva teretna vagona bilo 180 Srba.

Padali pod udarcima

“Sutradan, 2. septembra 1941, preuzele su nas ustaše iz Jasenovca, postrojili u red dva po dva i to Srbe napred, a Židove otraga, te nas tako vodili u logor. Usput su nas tukli kundacima, psovali nam srpsku majku i kralja Petra, te od nas zahtevali da pevamo neke srpske pesme. Niko nije pevao, jer smo već svi bili iznureni, a ustaše su i dalje tukli kundacima sve do samog vagona. Mnogi su putem padali pod udarcima.”

Kako je opisao, novopridošli su smešteni u logor koji je podignut na livadi, dva i po kilometra zapadno od železničke stanice u Jasenovcu.

“Kad smo došli tamo, našli smo još nekoliko stotina Srba, koji su nekoliko dana pre nas doterani tamo direktno iz Gospića. Sve nas Srbe strpali su ustaše u jednu veliku baraku, a Židove u drugu. U ovim barakama ostali smo do 14. novembra 1941 godine kada su se barake morale isprazniti, jer je nadošla voda. Mi smo tada premešteni u drugi logor koji se nalazio u ciglani Ozrena Bačića, posednika iz Jasenovca.”

Simić je naveo da je u periodu dok je bio u ovom logoru mesečno stizalo između četiri i pet transporta Srba iz svih krajeva, a najviše iz Bosne. Većina ubistava se, kako tvrdi, odigrala upravo u bivšim ciglanama.

Iz vagona u smrt

“U svakom transportu bilo je od 30 do 200 Srba. Ovi Srbi bili su već na železničkoj stanici povezani u žice dva po dva i tako doterani u ciglanu pred ustašku kancelariju. Tu su ih dočekivali ustaški oficiri. Svima su oduzeli njihove stvari. Zatim su iz svake grupe Srba izdvojili samo po nekoliko najjačih i najzdravijih i predali ih upravniku barake, a ostale su odmah odvodili izvan logora, gde su ih na jednom polju u blizini same ciglane privodili do već unapred iskopanih jama i tu ih ubijali i odmah pokapali. Ubijanje su izvršavali tako da su drvenim maljevima i sekirama tukli Srbe po glavi. Ako bi slučajno koji posle toga davao znakove života tome su onda još nožem prerezali grkljan. Ubijanje su izvršivali ustaški oficiri zajedno sa običnim ustašama. Grabe (jame) gde su se ovim Srbi pokopavali, morali su ostali Srbi i Židovi već unapred iskopati za svaki transport. Čim su ustaše naredili da se ima iskopati jama, mi smo znali da taj dan stiže transport Srba, koje će ubiti i tu zakopati. Ovako su ustaše radili sve do 15 marta 1942 god. Tada su prestali zakopavati leševe ubijenih Srba, već su ih palili u peći od ciglane.”

Ovaj svedok navodi da je paljenje leševa uveo Dominik Hinko Pićili, nekadašnji građevinski inženjer i ustaški pukovnik koji je najpre bio zapovednik radne službe u logoru III Ciglana, a od kraja 1944. i zapovednik celog Jasenovca.

“Od tog vremena ustaše su Srbe, koji su stizavali transportom vezane, dovodili izravno u samu ciglanu, gde su ih dočekivali drugi ustaše uvodili ih u samu ciglanu, gde se pekla cigla, i tu ih ubijali drvenim maljevima i sikirama po glavi. Ako bi koji posle toga davao znakove života, tome su još i nožem prerezali grkljan. Njihove leševe bacali su tada u peć od ciglane i tamo palili”, sećao se Simić.

Ustaška straža

“Pred ciglanom i oko ciglane stalno je stajala ustaška straža i nitko nije smeo blizu proći. Tako je jednoga dana, kada su ustaše obavljali ubijanje Srba u ciglani, slučajno je tu naišao jedan Židov, na koga se jedan ustaša proderao sa pitanjem: ‘Kud si pošao?!’ Međutim. drugi ustaša odmah je priskočio, pogledao ga i viknuo: ‘Daj ga ovamo!’ Ovoga su Židova tada uvukli u ciglanu i zaklali ga zajedno sa Srbima. Židov je bio postariji čovek”, naveo je Stevo Simić.

Osveta zbog bekstva

Stevo Simić je naveo i šta se dogodilo krajem septembra 1941, kada je dvojica Srba koji su radili u šumi pobeglo.

“Zato su ustaše izdvojili između nas Srba njih 26 i stavili ih u prostor ograđen bodljikavom žicom, gde su ih držali šest dana, a Židovi su morali nad njima držati stražu. Mi smo im iz kuhinje donosili hranu, sve do 4. oktobra 1941. kada su ovih 26 Srba izveli iz žice, postrojili ih pred kuhinjom, svezali žicom svakoga posebno sa rukama na leđima, i oterali ih pred logorsku kancelariju, oduzeli im sve stvari, a njih kundacima tukli. Posle toga su ih odveli izvan logora i za kratko vreme čulo se puškaranje. Ustaše su tada ove Srbe ubili. Među ubijenima nalazio se spomenuti Jovo Nikolić, lugar iz Petrinje te Jovo Sabljić, trgovac iz Sunje. Poznato mi je da su tada odvedeni i ubijeni još: Stevo Božić, trgovac iz Sl. Broda, Dušan Bjelančić advokatski pripravnik iz Sl. Broda i Belić Lazo, trgovac iz Sl. Broda. Imena drugih ne znam, ali znam da je većina bila iz Bosne.”

Sutra – Osam decenija od nastanka logora Jasenovac – neobjavljena svedočenja (7): Tri velika pokolja