Lična arhiva
DECA UVEK NA PRVOM MESTU: Sanja Bartok sa Sofijom i Lavom

Za neopisivu radost desetočlane porodice Sanje Bartok (34) iz Gudurice kraj Vršca, o čijim smo nedaćama pisali nebrojeno puta, ovog puta zaslužan je naš humani čitalac Slobodan Nedeljković iz Sidneja, koji im je uputio pomoć od 600 dolara.

Čim je dar stigao u Sanjine ruke, pozvala nas je i uzbuđenim glasom rekla:

“Ovome se nismo nadali, mnogo ste nas obradovali!”

Ubrzo nam je i pojasnila, razlog njenog ushićenja.

– Ovo je za nas veliki novac i moram dobro da razmislim kako ćemo ga utrošiti, jer je Vaskrs blizu, a tu su dečja školska fotografisanja, ekskurzije i u kući uvek svašta treba. Imamo velike obaveze oko dece, ali smo srećni i nije nam teško da bilo šta za njih činimo. Naravno, sve što dobijemo od dobrih ljudi ide najpre za dečicu, potom za domaćinstvo i komunalije. Nadamo se da ćemo ovim sve to i pokriti. Mi smo dobro, bogu hvala, sve je kod nas isto, deca rastu idu u školu i vrtić. Tom divnom gospodinu iz daleke Australije želim da se od srca zahvalim i poželim u ime cele naše porodice blagoslovene vaskršnje praznike. Da ih provede u zdravlju i miru – poručila je Sanja.

U nastavku razgovora, potvrđuje da u kući gde je mnogo dece uvek nešto nedostaje, ali ono najvažnije, ne fale ljubav i podrška.

– Kao što sam mnogo puta i pomenula, sa te strane mi smo bogati, ali sa materijalne ni izbliza. Najveći problem predstavlja posao, teško ga je naći, a zemlju za obrađivanje nemamo. Kada se na to još nadoveže da živimo u kući koja je oronula i prokišnjava, i da joj je potreban niz popravki, to nikako ne ide u korist našoj situaciji. Znam i da me mnogi u okolini osuđuju zbog toga što deci ne možemo sve da pružimo. Ipak, mi se i dalje iskreno nadamo da će doći neka bolja vremena i za nas. Da ćemo uspeti da izađemo iz začaranog kruga nemaštine koja nas godinama pritiska – iskreno će Sanja Bartok.

Prema njenim rečima, svesna je da kod nekih ljudi ima i gorih i težih problema i da oni nisu jedini kojima je pomoć neophodna i zato je neizmerno zahvalna zemljacima u dijaspori koji je ne zaboravljaju i trude se da pomognu njenoj porodici kad god su u mogućnosti, što njima mnogo znači.

– Živimo skromno i u miru, ali su životni izdaci nemilosrdni. Ima ih na sve strane, a ne mogu se namiriti ukoliko nemate stalan posao i kakvu takvu sigurnost. Svesna sam da me mnogi već osuđuju zbog toga koliko dece imam i da sam na neki način sebična što ih dovodim u ovakvu situaciju, ali moram da kažem da su oni naše najveće blago, ljubav i jedino zbog čega i vredi živeti i boriti se. Znam da je to teško razumeti, ali to je sušta istina. Možda nemaju sve, jer im to i ne možemo obezbediti, ali imaju jedni druge, međusobnu podršku i ljubav koja će ih voditi kroz čitav život. Svako od njih ima svoju sudbinu i na njima je da budu bolji ljudi nego što smo mi i da ako se ikada nađu u situaciji da mogu, pomognu one manje srećne od sebe – istakla je Sanja.

Ozdravio, pa niže uspehe u školi

Budući da je nedavno osmoipogodišnji David Bartok imao ozbiljnih zdravstvenih problema, zbog kojih se Sanja obratila dobrim ljudima za pomoć, zahvaljujući njihovoj dobroti, mališan je sada dobro.

– David je zahvaljujući pregledima koje su mu omogućili humani zemljaci, jer u državnim zdravstvenim ustanovama nije mogao doći na red, ali i fizikalnim vežbama, uspeo da pobedi paralizu lica nastalu usred promaje i vrati se svojim uobičajnim detinjim radostima zajedno sa svojom braćom i sestrama. U školi, na takmičenju o saobraćaju “Pažljivko”, osvojio je drugo mesto na šta smo svi izuzetno ponosni. Još jednom hvala plemenitim ljudima koji su nam pomogli svaki put kada smo se našli u nevolji. Nikada nećemo moći dovoljno da im se zahvalimo i odužimo. Nadamo se da će dobri Gospod nagraditi njihova dobra dela – kazala je Sanja Bartok.

Neizmerna zahvalnost

– Bilo bi nam mnogo lakše i lepše kada bi suprug imao stalno zaposlenje i sigurna primanja, ali za sada situacija je takva kakva jeste. Važno je da ne gladujemo i da nekako uspevamo da platimo račune. Dok on pokušava da zaradi, ja brinem o deci. Ispraćam ih u školu, vrtić, a najmlađi ostaju sa mnom. Nije nam lako s malim primanjima, jer nam se često desi da negde zafali, baš kao sada s Davidom. Jedini koji su uvek imali razumevanja za naše muke, bili su vaši humani čitaoci i zdušno nam pomagali. Da njih nije bilo ne znam šta bi bilo danas s nama. Ne bismo imali ni sopstveni krov nad glavom i zato našoj zahvalnosti svima njima nema kraja – poručila je Sanja.