MN PRESS

Sinonim je za zlatne medalje i trofeje. Na sam pomen njegovog imena većina pravih ljubitelja košarke razvuče širok osmeh i seti se Svetskog prvenstva mladih u Bormiju, Evropskog prvenstva u Istanbulu 2001, dvorane “Konseko Fildhaus” i Indijanapolisa 2002… Momenata čiste košarkaške sreće.

A tih trenutaka “za večnost” bilo je mnogo. Svetislav Kari Pešić u duši Piroćanac, u srcu malo Nemac i mnogo Srbin, najsrećniji je kada je sa porodicom i na košarkaškom terenu. Baš zato je i odložio penziju i posle dve decenije se vratio na mesto selektora Srbije. Motiva da pomogne košarci mu, kako kaže, ne manjka, a zov olimpijske medalje, koja mu jedina nedostaje u karijeri, uz izazove na novim evropskim i svetskim šampionatima, svakako je jak, i zato je tu.

Na njemu svojstven, slikovit način opisuje povratak na mesto uspeha.

– Jedan moj prijatelj mi kaže: “Kari, gledam te, mnogo si hrabar. Čoveče, osvojio si na svim takmičenjima na kojima si igrao zlatnu medalju. Sve što se moglo. I sad si došao, a sve možeš da izgubiš.” Odgovorio sam mu: “Da sam tako razmišljao, kao što ti sada razmišljaš, nikada dovde ne bih stigao.” Da li ćemo ponovo osvajati medalje? To je težak put. Neće biti lako kao što to neko misli, ali šta da radimo – počinje priču Pešić za “Vesti” i “Trener”.

Popularni Kari odmah ističe da je kvalitetno postavljen sistem glavni činilac koji donosi rezultate:

– Mišljenja sam da ne možemo baš bitno da utičemo na nesporazume koji uvek traju između FIBA i Evrolige. Jedino gde mi možemo administrativnim merama da utičemo na sistem takmičenja, to je ovde u našoj Srbiji, pošto to zavisi samo od nas. Ne bih davao nikakve predloge jer to ne bi bilo dobro. Za to moram da imam dovoljno informacija sa više strana šta treneri misle, šta igrači misle, šta misle klubovi, kakav je stav KSS-a… i onda mogu da formiram kao selektor svoj stav. Ja ću sigurno želeti da učestvujem u tome, ali hoću da budem pripremljen. Jer, ako govorimo o stvarima za unapređenje naše košarke, moram i ja da se nađem u svemu tome. Sistem ne može da se menja svaki dan, ali istovremeno ne može da bude takav da ne omogućava razvoj našeg potencijala koji je i dan-danas veliki! Ja sam sada tu, to vidim. Za mene mnoge stvari nisu novost, vidim potencijal, vidim dobre trenere i – nikom se ne udvaram!

“Udvaranje” za opšte dobro

Baš iz tog razloga selektora i podsećamo na “udvaranje” igračima koje je šaljivo najavio po preuzimanju nove funkcije:

– Ja sam to rekao, da ću se njima udvarati, a to je ispalo da ću ja njih da molim, a za to stvarno nema potrebe. Kada smo se udvarali svojevremeno nekim devojkama, to smo se udvarali za njihovo dobro, ne samo za naše. Isto važi i za igrače!

Pešić je odmah po preuzimanju funkcije selektora prionuo na posao.

– Dragan Tarlać, Nenad Krstić i ja smo razgovarali sa Željkom Obradovićem, Dejanom Radonjićem, Vladom Jovanovićem, Mutom Nikolićem i ostalim trenerima. Bili smo i do Novog Sada i obavili razgovore. To je bio jedan deo. Posle prvog “prozora” usledili su novi sastanci, razgovori sa ljudima iz KLS-a, da vidimo kako se vidi budućnost te lige, koji su ciljevi, šta oni stvarno žele i kako mi sa aspekta struke možemo da utičemo na boljitak.

Benefiti saradnje na relaciji selektor i treneri su višestruki:

– Nema trenera koji ne misli da igranje za nacionalni tim šteti. Ja u to verujem! Taj prvi sastanak je bio dobar. Za neke je bio iznenađenje, pošto toga nije bilo. Ti sastanci će biti organizovani i u budućnosti. Oni pomažu da i mi iz reprezentacije razumemo probleme stručnjaka u klubovima, ali i da treneri iz klubova razumeju šta mi sa nacionalnim selekcijama želimo.

“Prozori” i SP

Pešića i “orlove” put do Mundobasketa vodi preko “problematičnih” FIBA kvalifikacija:

– Oni treneri koji su se prilagodili na promene pravila, oni su postizali rezultate. Možemo da kažemo da nam pravila “prozora” ne odgovaraju, ali moramo da se prilagodimo, i da od toga napravimo prednost. Cilj ovog prvog je bilo da napravimo ekipu koja je kompetetivna, koja može eventualno da pobedi, a istovremeno da se upoznamo za to kratko vreme. Prioritet je da se kvalifikujemo za SP, a to neće biti lako kao što mnogi misle, i prioritet je da ja vidim te mlade igrače. Da vidimo da li taj Koprivica, taj Jović, mali Nikola Đurišić, Smailagić, koji su prvi put u reprezentaciji, mogu i koliko. Svi govore da su najbolji igrači u NBA i Evroligi, ali ako mi nismo imali te “najbolje”, hajde onda da ove ovde košarkaše učinimo da budu najbolji. Sve što kažem važi za sve trenere.

Srbija je tako na povratničkom debiju Pešića na mesto selektora dobila raspoloženu Letoniju u poslednjim sekundama, pa izgubila od Belgije, ali ono što svakako raduje jeste pristup igrača, pogotovo u prvom meču.

– Nisu se predavali. Analizirali smo tu utakmicu. Mi smo 17 poena dobili u poslednje tri sekunde njihovog napada. Posle odbrane, rada, “kroz uši” dobijemo “trojku”. Uspeli smo da se nekoliko puta vratimo. To samo mogu vrhunske ekipe. Ne mislim da smo vrhunska ekipa, ali, ko može da se vrati iz ponora? Samo onaj ko ima moral, želju, karakter i, naravno, talenat.

Protiv Belgijanaca je usledio poraz i selektorova izjava “da njegovi izabranici moraju da nauče da igraju za reprezentaciju”, u pozitivnom kontekstu.

– U analizi utakmice rekao sam da smo imali deset izgubljenih lopti u drugom poluvremenu, iz kojih su oni dali 20 poena. Novinari me pitaju kako sam video meč. Rekao sam koji su naši problemi, šta smo uradili dobro, šta nismo… Otvorim novine i čitam: “Pešić oštro kritikovao svoje učenike.” A ja ih uopšte nisam kritikovao. Totalno negativan kontekst. Košarkaše bi trebalo da nauče da igraju za nacionalni tim, a to podrazumeva da je svaki meč u reprezentaciji praktično kvalifikacioni.

Kakvu igru očekivati?

U Turskoj 2001. godine Jugoslavija je igrala “tranzišn ofens” košarku, u Indijanapolisu selektor je tim prilagodio za “kontrol basket”. Na pitanje kakvo ćemo izdanje “orlova” sada gledati, Pešić ima spreman odgovor:

– Zavisi od igrača! Svaki trener ima svoju filozofiju. Uvek se borim za identitet tima. Tim je na prvom mestu i ono što tim od mene traži ja moram da im dam. Identitet tima u smislu da li je to “kontrol basket” ili tranzicija, to ćemo da vidimo. Posle toliko godina iskustva pripremljen sam na sve moguće uslove.

 

Pešić u dahu dodaje da samo košarkaško znanje nije presudno:

– Ne gledam samo to da li on šutira “trojke” i igra odbranu, već gledam i kako stiže do toga i kakvo je ponašanje. Moja filozofija je uvek bila da ne biram 12 najboljih, već želim da imam 12 igrača koji se najbolje između sebe slažu. To je posao trenera i stručnog štaba. Šta mi vredi da imam 12 Jokića, a niko ne radi one stvari koje Jokić ne može da uradi. Svi su na mom radaru. To je uvek tako!

Nema smene generacija

U naredne tri godine reprezentaciju Srbije, uz kvalifikacije, očekuju Evropsko i Svetsko prvenstvo, kao i Olimpijske igre u Parizu 2024. Ono što zanima ljubitelje košarke jeste koji je i kakav put nacionalnog tima kroz taj trogodišnji ciklus i hoće li mladi “zameniti” iskusne.

– Napraviti drugi, pre prvog koraka je praktično nemoguće. Mi smo sada napravili tek početni korak. Mnogi kažu: “Pešić je došao zbog smena generacija.” Nema smene! To je kontinuitet gde dolaze novi igrači, dolazi nova energija, gde košarkaši iz bioloških, emotivnih ili bilo kakvih razloga ne mogu da budu na nivou kao što su bili ranije.

Teško sa “večitima”

Pešić sa puno emocija govori o košarci, a posebno je motivisan kada je reč o srpskoj, u kojoj sebe nije video:

– Još mogu da biram šta ću da radim. Rekao sam da neću trenirati naše klubove. Ne zato što mi je u Zvezdi bilo loše, vrhunski uslovi… Uživao sam, imali smo sasvim drugačiju situaciju nego što je to sada. Ali, to što sam doživljavao na utakmicama između Crvene zvezde i Partizana, to mi više ne treba u životu! Reprezentacija je nešto drugo. To je mesto gde se svi ujedinjujemo i tu smo svi pod jednom zastavom.

Navijači i kult reprezentacije

Pored brojnih stvari kojima je Pešić zadovoljan, jedna činjenica ga, najblaže rečeno, uznemirava:

– Protiv Letonije, kada se utakmica lomila, stvarno se taj mali broj ljudi digao na noge. Svako ko je došao, mi smo zahvalni, tu je zbog naše ekipe. Voleo bih da publika napuni dvoranu, a ne da kritikuje. Hajde da pomognemo ovim mladima da pobede Letoniju, da se bore, a kada izgube, onda možeš i da kritikuješ. Mi kritikujemo one koji ne dolaze. Napadamo, vređamo i kažemo: “Nije hteo da igra za svoju zemlju.” Dobro. A, ti? Što ne dođeš? Tvoja zemlja igra – kaže Pešić i podseća na odlučujući okršaj sa Italijom koji je Srbiju mogao da odvede na Igre u Tokiju. – U tom momentu imamo probleme sa povredama, odazivanjem, a Pionir poluprazan! Kako vratiti kult reprezentacije? Koji kult? Dođi protiv Italije, napuni dvoranu sa 8.000 ljudi, to bi trebalo da je uloga navijača. Svi mi imamo samo jednu reprezentaciju i svi bi zajednički trebalo da je podržimo.

Ranije je bilo drugačije

Pešić iznosi zanimljivo podsećanje:

– Pre Indijanapolisa imali smo turnir u Beogradu sa Turskom i, mislim, Novim Zelandom… Nisi mogao da uđeš u dvoranu, rasprodato. Isto i u Vršcu, u Nišu… Momci i devojke, dođite, podržite, ovo je vaša reprezentacija! Ovo je mnogo važno jer ne možeš da kritikuješ to što pojedini košarkaši ne mogu da igraju. Ako je tebi reprezentacija važna, ti dođi u dvoranu!

Čika Bora za sva vremena

Legendarni Borislav Stanković je u Indijanapolisu 2002. završio mandat generalnog sekretara FIBA, posle 28 godina na čelu svetske organizacije. Pešić je sa svojim košarkašima sa najvišeg postolja, i zlatnom medaljom oko vrata, primio pehar od njega. Osećaj je bio neponovljiv a, kako kaže, pomislio je “šta još može da se desi bolje”:

– To je emotivno gledano bio jedan od događaja koji se ne zaboravljaju. Osvojiti Svetsko prvenstvo u zemlji u kojoj je rođena košarka! S leve strane Nemačka, sa mojim sinom Markom i tih 10-11 igrača koje sam vodio i trenirao u Nemačkoj. Ispred mene čika Bora Stanković, a mi prvaci sveta. To je bilo fantastično. Još veće je bilo zadovoljstvo kada smo ovde došli. Taj doček i ta emocija navijača… Da to nismo doživeli svaki od nas bi bio siromašniji. To ti daje neku motivaciju za dalje!

Mnogo toga se promenilo

Od 2002. i Indijanapolisa Srbija nije osvojila zlatnu medalju. Mnogo toga se promenilo, a Pešić ističe važnost formiranja Nacionalne košarkaške akademije:

– Srbija se promenila. Više nije deo Jugoslavije koja je imala ogroman sportski potencijal. Sa druge strane, Srbija se smanjila i zahvaljujući auto-putevima. Mnogo se brže stiže od Pirota do Beograda, od Kruševca i Subotice do Beograda. Ta komunikacija omogućava i da se bolje i brže organizujemo. Takođe, stalno se busamo u prsa da smo pet puta prvaci sveta, ne znam koliko puta evropski, a nemamo nijedan naš objekat. To što imamo Kuću košarke, to je mesto gde se rešavaju administrativne stvari. KSS je pokrenuo inicijativu za izgradnju trenažnog centra. To je fantastična ideja i nadam se prvi korak. Ili, bolje rečeno, početak stvaranja jedinstvene Nacionalne košarkaške akademije, pre svega za mlade igrače i trenere. Neka vrsta internata, akademije, gde će naši najtalentovaniji košarkaši imati najbolje uslove, ne samo za trening, već i za bolju organizaciju školovanja i privatnog života, a treneri mogućnost da se dalje usavršavaju u svojoj struci. To već postoji u ostalim zemljama. Mi se čudimo odakle Litvaniji, Letoniji, Francuskoj toliko košarkaša… Podržavam tu inicijativu svim srcem, jer mislim da zaslužujemo to da imamo. To bi verovatno uticalo da mladi talenti ostaju u Srbiji i da roditelji svoju decu ne huškaju da idu po Španiji i Nemačkoj. Ne udvaram se državi, pošto mislim da dosta ulaže i obraća pažnju na sport. Samo mi moramo da kažemo šta hoćemo! Ukoliko se sve menja i mi moramo da se menjamo i menjamo naše uslove jer svi idu napred.

Bogdan “zazvonio”

Pešić je još jednom ponovio da ne postoji trener iz Srbije i van nje koji mu nije poželeo sve najbolje, kao i svi bivši igrači. Ali, za razliku od predstavljanja, kada je rekao da ga “ovi mlađi još ne zovu”, situacija se promenila:

– Čim smo pobedili, javio se Bogdanović iz Atlante. Čestitao je i rekao: “Super Kouč, bravo, pozdravi sve tamo.” Ja sam mu odgovorio: “Hvala ti, čekamo te, samo budi živ i zdrav.” Polako se javljaju, što kažu “pribiramo se”.