H. M. Vujičić
Tužna simbolika: Žica oko Pećke patrijaršije

Povod za eskalaciju albanskog nasilja koje je započelo 17. marta 2004. godine bila je informacija plasirana noć ranije, 16. marta, da se dvojica od trojice albanskih dečaka starih od osam do 12 godina utopilo u Ibru u albanskom selu Čabra kod Zubinog Potoka bežeći od srpskih mladića iz susednog, srpskog sela Zupče. Tela dečaka su pronađena tokom noći, a preživeli mališan je za ubistvo optužio Srbe.

Mada je ovu informaciju odmah demantovao i Unmik, pokazalo se da su Albanci samo čekali priliku kako bi završili ono što nisu uspeli 1999. i 2000. godine.

Već oko podneva, 17. marta, više hiljada naoružanih Albanaca je u stampedu prešlo most na Ibru u severni deo, a to je bio i signal da i u drugim mestima na Kosmetu može da započne sinhronizovani lov na Srbe.

Već oko 15 sati potvrđene su vesti o napadima i na druge srpske enklave na Kosovu: Čaglavicu, Laplje selo, Lipljan, Zubin Potok, Obilić…

Sve se pretvorilo u potpuni haos, pa je tadašnji komandant Kfora Holger Kamerhof, 18. marta izdao naređenje da vojnici mogu da upotrebe “neophodnu silu” kako bi osigurali sopstvenu bezbednost i živote svih građana Kosova. Za Srbe je to bila ne samo mala uteha jer se pokazalo da 19.000 pripadnika Kfora nije bilo u stanju da im pomogne.

Situacija se smirila tek 19. marta i to tek pošto je NATO uputio pojačanje predvođeno komandantom južnog krila te Alijanse, admiralom Gregorijem Džonsonom. Konačni bilans nereda je 28 ubijenih (od čega 10 Srba), i između 870 i 1.000 povređenih u napadima na srpska sela crkve.

– Imali smo osećaj da nas je pogodio jedan veliki vatreni talas i da u njemu nestajemo – priseća se tih dana književnik i novinar iz Gračanice Živojin Rakočević, jedan od direktnih svedoka martovskog pogroma.

– Trudili smo se da u tim trenucima, svim silama, kažemo svetu, drugima i sebi šta nas je pogodilo. Imali smo utisak da od te reči zavisi sve u našim životima, kulturi i umetnosti. To svedočenje bilo je deo nade da ćemo se spasti. U jednom trenutku izgubite sva osećanja, i lična i porodična i počinjete da slušate glasove i odjeke smrti koji stižu iz Prištine, Kosova Polja, Lipljana, Gnjilana, Kosovske Mitrovice, Belog Polja kod Peći… – priča Rakočević.

Objašnjava da je za njega lično najteži momenat tog martovskog pogroma bilo “ubistvo” čitavog jednog grada – Prizrena.

– Izašli smo na ulicu i pitali zašto ste ubili grad? U nemačkoj bazi Kfora bili su starci prebijeni i izbačeni iz svojih domova, njihove oči su govorile sve. Natalija Krstić je pevala na gvozdenom krevetu: “Slavuj, pile, ne poj rano, ne budi mi gospodara”, a učiteljica Dobrila Dolašević je s teškim povredama na licu plakala za svojom mačkom. U crkvi Svetog Nikole u Prištini goreo je ikonostas, jedan od najlepših u srpskoj crkvi, đonovi na našim cipelama su se istopili. Nekoliko godina ranije tu je bilo Sonjino i moje venčanje – priča ovaj novinar.

Sonja je njegova supruga, jedan od malobrojnih pedijatara koji su 1999. godine ostali na Kosovu i Metohiji da leče ne samo male pacijente, za koje su se školovali već i svu “veliku decu” kojima je lekarska pomoć bila potrebna. Zajedno sa Živojinom i sama je te 2004. godine pomagala nesrećnom narodu da se spase. Preminula je početkom ove godine od posledica COVID-19
virusa. Kao da Srbi na Kosovu nemaju dovoljno muka i patnje, pa im treba još zagorčati živote. Sahranjena je trećeg dana Božića u manastiru Svetog Dimitrija u Sušici kod Gračanice.

Život u kontejnerima

Igor Popović, pomoćnik direktora Kancelarije zadužen za pravnu zaštitu, podršku lokalnoj samoupravi i imovinsko-pravne poslove kaže da su tokom 17. i 18. marta napadi rušilačkih grupa bili strateški usmereni na srpske sredine u centralnom delu Kosova i Metohije.

– Najviše su stradali Kosovo Polje, Lipljan, Obilić i okolina Prištine. Posebno je na udaru bilo Kosovo Polje čiji su meštani poznati još iz osamdesetih godina kao inicijatori političkog organizovanja Srba s Kosmeta. Nakon martovskih događaja 2004. godine na području Kosova Polja dolazi do masovne prodaje srpske imovine Albancima, a lica čije su kuće zapaljene i dalje žive kao interno raseljena lica u kontejnerima u selu Ugljare – ističe Popović.

Kao primer “strateškog rušenja srpske imovine” navodi primer sela Svinjare kod Kosovske Mitrovice.

– Celo selo je spaljeno, a to je imalo za cilj prekid kontinuiteta srpskih naselja između enklava centralnog Kosova i severnog dela naseljenog Srbima. Povratnička selo Belo Polje kod Peći i sela Biča i Grabac kod Kline rušeni su u cilju sprečavanja organizovanog povratka u Metohiju. Uništenju su izložene srpske i romske kuće u Gnjilanu i Vitini kako bi se uništili srpski delovi ovih gradova Kosovskog Pomoravlja u čijoj se okolini i dalje nalaze mesta sa većinskom srpskom populacijom – navodi Popović.

Poniženje žrtava

UN policija je prema podacima od 22. marta 2004. godine uhapsila 163 osumnjičenih za ubistva, pljačke, podmetanje požara i druga krivična dela, mada je procena da je u najmanje 33 odvojena incidenta učestvovalo ukupno 51.000 ljudi. Međutim, ni 17 godina kasnije većina aktera ovog zločina je nekažnjena. Međunarodni tužioci i sudije na Kosovu i Metohiji procesuirali su sedam slučajeva uništavanja crkava i 67 osoba osudili na zatvorske kazne od 21 meseca do 16 godina.

Euleksov tužilac je jula 2017. godine, kao glavne organizatore i realizatore nereda ubistava i pogroma optužio četiri osobe – Bedrija Krasnićija, Aljbana Dizdarija, Bajrama Kičmarija i Faika Krasnićija – navodeći da su imali podršku u to vreme najviših struktura OVK, s ciljem preuzimanja cele teritorije Kosova i Metohije naseljene Albancima. KPS je primila i više od 1.400 žalbi u vezi sa zločinima koji su tada počinjeni, ali većina tih tužbi je, prema podacima Oebsa, ili ublažena ili s pogrešno klasifikovanim zločinom.

– To je bio nagrađeni zločin – ističe Živojin Rakočević. – Međunarodna zajednica je odlučila da tog trenutka snažno podrži nezavisnost Kosova. Tako je obezbedila mir za sebe i stradanje za nas koje se u različitim oblicima nastavlja do dana današnjeg. Ima počinilaca koji su nešto kažnjeni, to je više poniženje za žrtve nego kazna za počinioce. Izleda da će nedavna tuča srednjoškolaca u našoj sredini biti strože kažnjena od počinilaca pogroma 17. marta. Ovde je reč o sistemu koji je trebalo demontirati, o poluplemenskim i kriminalnim strukturama koje su to organizovale i vodile, a njima se ne sudi.

Fatalan udarac

Novinar Živojin Rakočević kaže da je martovski pogrom bio deo sistema za progon Srba i u tome se, tvrdi uspelo.

– Gradovima je zadat fatalan udarac Srbi se nisu vratili, a nijedna seoska sredina nema više onakav život kakav je imala do pogroma. Računa se da je prognano oko 4000 ljudi, a pogrom i strah su učinili da mnogi drugi odu sa KiM – naglašava Rakočević.

Orden Svetog Save italijanskim padobrancima

Jedna od retkih, svetlih tačaka u martovskom pogromu bili su pripadnici italijanske padobranske brigade Folgore iz sastava Kfora čijom zaslugom je od totalnog uništenja spaseno više manastira i crkava na KiM, uključujući i manastir Dečane.

Zbog toga je Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve jula 2004. ovu jedinicu odlikovao Ordenom Svetog Save drugog reda. To je bio prvi put da se ovo priznanje dodeljuje stranim vojnicima.

Šira javnost ne zna da su ratni veterani OVK tokom noći, 17. marta 2004, ispalili čak osam granata na manastir Dečani, a jedan od bivših komandanata OVK Abgul Muškoljaj je pripremio stotinak veterana koji su trebali da upadnu u manastir. Akcija je obustavljena pošto je američki admiral Džonson lično pozvao Ramuša Haradinaja i zapretio mu da će “imati sa njim problem” ukoliko se išta dogodi manastiru Dečanima i Pećkoj patrijaršiji.

Sutra – Pogrom nad Srbima na Kosovu 2004. (3): Bez prava na odštetu