Sva tragika Banije opisana je u jednoj priči iz sela u kome je petao mogao skočiti s krova jedne kuće na krov druge, a sada u selu živi devet duša u sedam kuća. Tu nema oporavka. Nastaviće Banija i živeti i postojati, ali, usudila bih se reći, u podzemlju svojih mogućnosti. Kao jedinstvena, a potpuno neiskorišćena turistička i kulturološka destinacija.
Ovako je, u intervjuu za “Vesti”, konstatovala Jagoda Kljaić, autorka romana “Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra”. Njeni zapisi iz srca o danima posle zemljotresa na Baniji živopisno oslikavaju sve vidljive i nevidljive činove drame koju nazivamo životom.
U priči “Stepenice za Nebo” književnica iz Gline opisuje:
“Drugo prolaženje kroz selo, autom, skoro tri mjeseca poslije potresa, hvala Ankici i Ranku što su željeli proći i viđeti, a nedavno prodali auto. Da nije bilo tog prijedloga, ne bih viđela Stepenice, prvi put sam prošla pored, valjda nisam taj trenutak skrenula pogled udesno, možda je sa strane čučao pas, nesiguran hoće li prelaziti na drugu stranu, morala sam ući u njegovu misao. U povratku, kad su s lijeve strane jedva su vidljive, zaklanja ih zid za koji su pričvršćene. “Stairnjadž to Heaven” – Draganin je komentar na fotografiju. Moj, nekoliko prethodnih dana: jesu li Stepenice put od neba u zemlju, ili uspon iz zemlje u nebo.
Led Zepellin, album s kraja 1971. godine, pjesma traje osam minuta, muke s prevodom: Stube do raja, Stepenište ka raju, Stepenište do neba, Stepenicama do raja: ‘Ako čuješ komešanje u svojoj živici / nemoj paničiti …’ Darko je imao 20 godina. Pitala bih ga da li je čuo za Led Zepellin, razlika je trideset njegovih nepostojećih godina, ili odslušao legendarnu muzičku bombu-bajku, ikad pomislio kako su stepenice čvrste, stabilne, mogle bi izdržati bilo koji potres, ništa na njima ne treba raditi, stepenici nemaju pukotina, ulegnuća. Ta i sad se jedna strana čvrsto drži za zid. Lijeva ili desna?”
Umetnica postavlja pitanje:
“Da je, kojim slučajem, a mogućnost je postojala, bio na petoj ili šestoj stepenici, odozdo ili odozgo, mogao je ostati sjediti na njoj, naslonjen leđima na zid, nebo bi se nad njim otvorilo, iščuđavao bi se događanju, ne bi odmah shvatio, gledao bi iz visine slaganje ispod, mogao je tako sjediti i nekoliko sati i čekati nailazak prvog vozila, ili drugog, možda ga iz prvog ne bi vidjeli, a sigurno nije imao uza se svijetleće rakete. Ako je noć i proveo na spratu, podne nije bilo vrijeme za krevet, bio je vrijedan mladić, odavno je sišao Stepenicama, a sve potrebno za taj dio dana u prizemlju je. I nije bio na katu, nego u kuhinji, taman stigao sa posla. Nitko i ništa nije ga na tom putu zadržalo bar deset sekundi. Nije mogao čuti komešanje u svojoj živici i nije imao vremena za paničarenje, što mu je olakšalo zadnje sekunde
života. Podzemlje se pobrinulo da ništa ne zna, ne vidi i ne shvati. Stepenice se drže uspravno, iako nemaju vlasnika, i to nakon svih naknadnih podrhtavanja, snjegova i kiša, mnogobrojnih teških vozila koja svakodnevno tutnje pored njih. Samo da je Darko zakoračio na peti ili šesti stepenik. Ali nije. Njegov je utišani korak ili pod zemljom ili na nebu. Tajnu kriju Stepenice…”
U priči “Kontejner, novi dom” književnica zaključuje da ljudi iznova prihvataju svoju nemoć naspram prirode i pitaju se: popravljati ili ostaviti, graditi ili čekati:
“Oni kojima je doslovno srušen krov nad glavom, čije su kuće sa crvenim barkodom, imaju, apsurdno je ali realno, najmanje potrebe za preispitivanjem. U proteklih šezdeset dana njihova najveća briga i jedino važno bio je – kontejner. Prenosivi čelični ili aluminijski spremnik za prevoz i skladištenje robe na putu od proizvođača do odredišta. Među sedam-osam standardnih namjena kontejnera spominje se sve, od ribe do zračnog prevoza, od svih oblika otpada do sortiranog za recikliranje, samo se nigđe ne spominje čovjek – stradalnik…
Zla kob prestupne godine
Odavno su stari ljudi govorili – prestupna godina ne može biti dobra, podseća Jagoda Kljaić:
“I korona i potres na Baniji uklapaju se u vjerovanje, svježi su u memoriji, uz mnoge druge prirodne nesreće: poplave, odrone, rušenja, požare, suše; sve u prošloj, kojoj su dve zadnje znamenke djeljive sa četiri. Prestupnoj. Nitko od mudrih ljudi, s kojima još mogu razgovarati obilazeći pusta banijska sela, neće reći da će sljedeće četiri biti bolje. I oni žale za vremenom koje im je prebrzo izmaklo. Ni tako ni bolje nikad više. Kad bi februar koji danas završava imao 29 dana, onda bi sutra bila dva mjeseca od razornog potresa, i zato još ova jedna iskra života iz područja koje se prilagođava Zemljinom podzemlju. Iako kod svakog stanovnika drugačija, ta iskra je vrlo jaka. Od osjećaja straha ulaska ili dužeg boravka u vlastitoj kući koja ima samo neznatna oštećenja, doslovnog bijega iz nje zbog tutnjave u glavi što traje i traje.
Ljudima u svijesti škripe grede, lome se crepovi, pomiču zidovi, lelujaju dume, raspadaju se vruće kaljeve peći, zveče prozori, širom se otvaraju dvostruko zaključana hrastova ulazna vrata, ruše se balkoni, razdvajaju stepenice. Do iskre koja vuče u razrušeni dom ne bi li se izvukla neka draga sitnica, nepotrebna, ali predmet-uspomena. Situacija je, međutim, nesigurna, neizvjesna i nejasna.
Želja zvana kontejner
“Jedne subote, a bila je 13. veljače, dvadeset porodica razgledalo je kontejnere na Sajmištu u Petrinji, u koje će za dva dana početi useljavati. Pokušavam termoakumulacionom peći ugrijati sobu na 20 stupnjeva i ne uspijevam, sredina je februara. Čovjek u Martinovićima spava na minus osam u kontejneru bez grijanja. Obitelj iz Malog Graca živi u staroj drvenoj kući u dvorištu, zidana na kat je oštećena, domaćin govori: nismo tražili kontejner, kad vidim kolikim je ljudima potrebniji, nemam obraza. U dvorištima sakrivenim zidovima i na sporednim voćarima bijele se kontejneri, nitko u njima nema prebivalište, dolaze povremeno kao vikendaši, kad zatopli, a sad nekoga poznaju, netko je s nekim išao u školu, tražili preko društvenih mreža, vjerskih organizacija iz kojih su se do prije nekoliko mjeseci ismijavali, spojena im struja direktno sa bandera, legalno je, imaju brojilo na banderama…”
