Rijaliti šou velikog Stefana

0

Stefan Milenković

Za mnoge je ovo bila prilika da prvi put uživo vide slavnog violinistu, da uživaju u njegovoj virtuoznosti, ali i da se upoznaju sa njim i uvere se iz prve ruke da je nekadašnje čudo od deteta, sada uspešan profesionalac, ali i veliki čovek i humanista koji pomaže kad god je to potrebno.

 

Njegova energija i šale kojima je zabavljao i sebe i druge, neposrednost i otvorenost prema deci koja su pohrlila da se upoznaju sa njim posle koncerta i šarm koji je nemilice iskazivao prema ženama osvojile su sve koji su došli to veče. Stefan se slikao sa desetinama, možda čak i stotinama gostiju, svakome poklonio pažnju, odgovarao na sva pitanja, strpljivo slušao priče svih onih koji ga poznaju iz beogradskih dana njegovog detinjstva, a njegov široki osmeh nije se skidao s lica sve dok se sa njim nije slikao i poslednji gost koji je to hteo.
 

Profesor odmalena

Stefan je održao svoj prvi koncert kad je imao samo pet godina. Postao je poznat u svetu kada je imao 10 godina i kada je svirao pred američkim predsednikom Reganom u Beloj kući, a posle toga i pred Mihailom Gorbačovim, predsednikom Sovjetskog Saveza, i papom Jovanom Pavlom u Italiji. Svoj 1000. koncert odsvirao je u Montereju u Meksiku kad je imao samo 16 godina! Odnedavno radi kao profesor violine na Univerzitetu Ilinois u Čikagu

Nije čudo da je Stefan Milenković tako prisan sa svojom publikom. Poznat kao veliki humanista i filantrop koji se uvek odazivao dobrotvornim akcijama, Stefan Milenković rado je svirao za Kolarac, ustanovu u kojoj je, kako sam kaže, odrastao muzički.

– Veoma sam zadovoljan ovim koncertom. Došlo je mnogo ljudi i to su došli u raspoloženju koje je idealno za ovaj događaj. Videlo se da su želeli da se zabave, i istovremeno da pomognu jednoj ideji – Kolarcu i da pomognu da se taj instrument kupi. Mislim da je to najlepša kombinacija – tu su muzičari koji sviraju, lepa muzika i ljudi koji uživaju u tome.

Interesantno je da publici objašnjavate svaku kompoziciju, a takođe se družite i razgovarate sa publikom posle koncerta. Uživate li u tome?
– U toku nastupa volim da razgovaram sa publikom i to je deo mog nastupa. Volim da razgovaram sa publikom, volim da ih uvodim u dela i ono što ću svirati jer tako približavam ljude programu i sebi, a takođe se i ja približavam pubici tako da je to za mene već prirodno i sastavni deo mojih nastupa. Mislim da umetnici imaju dužnost da budu pristupačni kada se radi pre svega o klasici jer postoji i dalje ta reputacija da je klasična muzika nešto strašno ozbiljno.

 

Stefan Milenković svira za Kolarac

 

– Mislim da je veoma čudna stvar što je mi čak zovemo ozbiljna muzika jer nigde na svetu se ne zove tako osim kod nas. Svugde se zove klasična muzika, pa se ne čudim zašto to ljude plaši. Mislim da je muzika pristupačna svima i da nije toliko pitanje suštine muzike, već prezentacije i umetnika na koji način pristupa koncertu.

 

Obavezni smo prema Kolarcu

Da li ste nastupali na Kolarcu i da li vas za to mesto vezuju neke uspomene?
– Da, prvi put sam tamo nastupio kad sam imao osam godina. Moj prvi LP je snimljen na Kolarcu tako da sam tamo odrastao. Ne samo što ta ustanova ima sentimentalnu vrednost za mene, već ima i istorijsku važnost za Beograd jer su u Kolarčevoj koncertnoj sali svirali svi najveći umetnici koji su dolazili u Beograd. Smatram da mi kao nacija imamo dužnost da ta sala nastavi da postoji. Možda treba da se malo obnovi, da dobije neki fejslift, ali ona mora da nastavi da postoji kao jedna od važnih sala u Beogradu i da isto tako ima vrhunski instrument jer nas to na neki način i predstavlja.

 

Govoreći o pristupačnosti, vi ste na Fejsbuku, baš kao i Novak Đoković, prilično aktivni. Obaveštavate obožavaoce o svojim nastupima, poznanstvima, pa čak i salama u kojima svirate. Sviđa li vam se taj instant kontakt sa publikom?
– Danas je to izuzeto bitno. To je realnost šou-biznisa i ljudi očekuju od svakoga da od svog života pravi rijaliti šou. Ljudi to prate, i mislim da je to lep način za mene da održavam kontakt sa publikom kada nismo direktno u sali. Tako sam nedavno pokazao impresivnu salu u San Karlu u Italiji, koja je druga po veličini posle Skale, i najstarija sala na svetu koja je podignuta 1735. godine. Kada sam ušao imao sam osećaj da ta sala prosto bulji u mene i onda sam je slikao kako bih pokazao publici kako izgleda iz moje perspektive. Mislio sam da bi to bilo interesantno za publiku i pokazalo se da jeste.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here