Lična arhiva
Petar Strugar

Iako je kao dečak želeo da bude sportista, Petar Strugar se obreo u svetu filma, u kome uspešno stvara već desetu godinu. Akademiju dramskih umjetnosti koju je upisao u rodnom Cetinju prekinuo je i prešao na studije na beogradski Fakultet dramskih umetnosti prvenstveno zbog posla.

Petar se kao student našao u prvoj postavi čuvenog ostvarenja “Montevideo, Bog te video” gde je uverljivo odigrao lik fudbalera Blagoja – Moše Marjanovića. Nakon toga su se nizale uloge u serijama i filmovima: “Budva na pjenu od mora”, “Mali Buda”, “Jesen samuraja”, “Žene sa Dedinja”, “Nemoj da zvocaš”.

U Akademiji 28 igra u predstavi “Boje šteka”. To je urnebesna krimi komedija o tri luzera, koji se sreću slučajno da bi nekako zaradili novac, ali se u tome vrlo slabo snalaze. Ovaj miljenik bioskopske publike ne voli da priča o privatnom životu, jer smatra da su uloge i rad ono što je vredno pažnje. Petar obožava konje, nedavno je kupio i svoje prvo grlo, voli da roni, peca. Iako se bavi humanitarnim radom, to ne potencira, jer kako skromno kaže to je jednostavno prirodno i ljudski. Iz braka sa glumicom Ivanom Nikolić ima sina Zariju.

Nesuđeni nautičar

– Rođen sam na Cetinju 1988. godine, pošto Budva nema porodilište, pa se budvanska deca najčešće rađaju u Kotoru, Cetinju, pa čak i u Baru ili Podgorici. Odrastao sam u Bečićima, malom selu pored Budve. Trenirao sam odbojku, bavio se vodenim sportovima, ronjenjem. Upisao sam Akademiju na Cetinju, pa sam se prebacio na Fakultet dramskih umetnosti u Beograd. Kao dete nisam ni slutio da ću biti glumac, pre sam mislio da ću biti sportista.

– Mlađi brat Rajko je profesionalni odbojkaš, tehničar reprezentacije Crne Gore. Najmlađi brat Filip se bavi turizmom, i najozbiljniji je od svih nas. Sestra Jovana je trenutno u Sankt Peterburgu, i radi doktorat iz farmacije. Veoma sam ponosan na sestru i braću. Pohađao sam srednju školu “Javna ustanova srednja mješovita škola – Danilo Kiš”. Završio sam gimnaziju, ali to je zajednička srednja škola u kojoj postoje odeljenja gimnazije, potom škola za kuvare, konobare, turistička srednja i trgovačka. Bio sam odličan đak, ali mi je školski uspeh vremenom opadao, jer su se kristalisale neke moje ideje i preferencije, motivi i želje. Dakle, postepeno mi je padao uspeh u školi, petice do sedmog i osmog. Prva dva srednje vrlo dobar, a treći i četvrti dobar. U četvrtom sam išao i na popravni iz matematike. U završnom razredu gimnazije bio sam dobošar gradske muzike grada Budve, igrao sam predstave u školi, radio na Televiziji Budva, izvodio sam neke skečeve.

– Dan pre glume upisao sam nautiku u Kotoru, jer sam definitivno hteo da studiram nešto u vezi sa morem, čak sam razmišljao da upišem biologiju mora, ali eto igrom slučaja završio sam na glumi. Na Akademiji u Cetinju bio sam u klasi Branimira Popovića, ali sam se zbog posla prebacio u Beograd u klasu kod profesora Dragana Petrovića Peleta. U klasi sa mnom bili su Miloš Biković, Tamara Dragičević, Nina Janković.

Časovi dikcije

– Široj javnosti sam postao poznat sa filmom “Montevideo, Bog te video”, to je počelo da se snima u septembru 2009. godine. Tu sam igrao lik fudbalera Blagoja Marjanovića Moše. Imali smo organizovane treninge fizičke spreme, fudbala. Mimo svega toga, ja sam imao i časove dikcije, jer je trebalo da se sa ijekavice prebacim na ekavicu. Majka mi je poreklom iz Kragujevca, imao sam ekavicu u uvu, ali neće govor s neba da padne mora malo i da se radi na dikciji.

– Posle toga dolaze: “Budva na pjenu od mora”, “Mali Budo”, “Jesen samuraja”, “Stado”. Sad završavam snimanja “Senke nad Balkanom 2”. Snimao sam i u Hrvatskoj seriju “Prava žena”, radio sam i kao kaskader. Film “Mi nismo anđeli” sam odgledao mnogo puta, to se vrtelo i vrtelo. Ceo film sam znao napamet, a onda posle niza godina došao sam u situaciju da mi Nikola Kojo igra ćaleta u dva filma zaredom u “Jesen samuraja” i u “Stadu”. Bio je to bukvalno projekat za projektom.

– Sećam se kad sam snimao film “Mali Budo” u dogovoru sa rediteljem sam morao da se malo ugojim. Inače, privatno variram sa kilažom, idem gore dole desetak kila, nije mi to nikakav problem. Posle toga je usledila “Jesen samuraja” gde sam morao da skinem kilažu, igrao sam borca u kavezima, trenirao dva puta dnevno. Teretana i tri borilačka sporta, nema šale!

– “Mali Budo” je imao oko 400.000 gledalaca, “Jesen samuraja” manje, ali sve iznad 100.000 gledalaca je uspešan film, jer ipak smo mi malo tržište.

Veoma volim konje, evo sad treba da mi stigne prvo grlo, koje sam kupio za takmičenje. Zapravo tek ove godine sam počeo da se takmičim, mada se bavim konjičkim sportom rekreativno.

– Inače spremam jedan film, napisao sam scenario, ali sve je tek u povoju, ne bih mnogo da pričam o tome. Scenario sam završio sa Marijanom Ćulić Vićentić. Kažem, to je tek u povoju, ali samo da kažem da bi film trebao da bude nešto novo, nešto što nije rađeno kod nas. U pitanju je akcioni film, srednji vek, pa ćemo da vidimo šta će da bude od svega toga.

Pecaroš i ronilac

– Igrom slučaja, nemam matično pozorište, tako se jednostavno namestilo. Zasad radim ovu predstavu “Boje šteka”. Više sam usmeren na film i televiziju, što mi je negde i krivo, jer kad se školujete i studirate pripremate se i za pozorište – ali svako ima neki svoj put. Moj je da sam više okrenut filmu i serijama.

– Predstava “Boje šteka” trebalo bi na jesen da ide za Austriju i Nemačku. Bili smo u Kanadi i Švajcarskoj, naša publika u dijaspori jednostavno je sjajna. Volim Beograd, sviđaju mi se ljudi, ovde sam došao jer ipak se sve, što se filma tiče dešava ovde. Istovremeno blizu sam svojima – deset sati vozom, devet sati automobilom i 45 minuta avionom. Prošlog leta sam išao četiri puta, ovog leta još nisam ni posetio Budvu. Volim pecanje, takmičio sam se čak i u ronjenju jednom prilikom.

– Završio sam snimanje serije “Senke na Balkanu 2 “. Uskoro izlazi i ostvarenje “Ujka – novi horizonti”, to je jedna lagana komedija, sitkom, radnja je smeštena u jednoj zgradi, a ja igram prinudnog upravnika. U seriji igraju i Nikola Đuričko, Branka Katić, Boris Milivojević, Boris Dimitrijević. Marko Gvero, Boris Komnenić, ma sjajna ekipa. Prilično smo se dobro zabavljali na snimanju i mislim da će to da ispadne fantastično. Obe serije kreću na jesen.

– Sada ima mnogo akademija, u Beogradu, Novom Sadu, Cetinju, Banjaluci, Bijeljini, Prištini. Mnogo mladih ljudi se školuje za glumce, a svi žele da rade u Beogradu. Kad vidite koliko se projekata radi, a koliko glumaca ima prosta matematika pokazuje da nema dovoljno posla za sve. Smatram da kvalitet uvek ispliva na površinu, u to nema sumnje. Mislim da se čovek mora držati svog karaktera, unapređivati sebe, gledati kako da budeš bolji.

Snimao sam i u Sloveniji, a u Bugarskoj sam radio kaskade na konju, radio sam i u jednoj češkoj seriji. Često me pitaju mlađe kolege koje kreću ovim putem za savet. Iskreno svako treba da uči, da se takmiči sam sa sobom, mora se raditi na prepoznatljivosti i kvalitetu.

Zlikovci i pozitivci

– Mislim da se čak i narod zasitio rijaliti programa, ja lično slabo gledam televiziju, tako da i ne primećujem te sadržaje. Nije na meni da sudim o tim programima, ali smatram da ne bi trebalo da budu zastupljeni u toj meri, jer na televizijama trebalo bi da bude malo više kvalitetnog, edukativnog programa kao što je nekad davno bila emisija koju je vodio Branko Kockica. Preplavljeni smo tim rijalitima, a na televiziji treba da ima svega. Ljudi treba da vide bar kako i šta ne treba, ako već ne mogu da vide šta i kako treba. Da se ja pitam, akcenat bih stavio na kulturni program. To bi trebalo da bude primarno. Još se sećam rečenice sa Akademije “Prav čovek može da igra grbavca, a grbav čovek nažalost ne može da igra ispravljenog čoveka”. Tako i na televiziji treba svega da ima, ali da nema zlikovaca i u dramaturgiji i na televiziji pozitivci ne bi postojali i obrnuto. Toliko o rijaliti programima.

Koreni iz Rijeke Crnojevića

– Poreklom sam iz Rijeke Crnojevića, riječka nahija, selo Strugari. To su nam neki koreni. Prađed, đed i otac su rođeni u Peći, pa su se onda, pa su se onda dok je otac još bio mali preselili u Budvu.

Popularnost kao šok

– Popularnost, prepoznavanje, to je bio šok za mene, kao što sam rekao ja sam iz malenog mesta pored Budve. Dođu nam turisti leti i onda smo ostatak godine sami, nema nigde nikoga. A onda posle “Montevidea” prepoznavanje, morao sam malo da se izmaknem, da vidim gde, šta i kako funkcioniše. Kasnije sam to prihvatio, jer kako se kaže to prepoznavanje “dođe uz teritoriju”. S jedne strane, to je nus produkt posla kojim se bavim, a opet s druge strane to je i pokazatelj da sam uradio posao kako valja, jer nas ljudi prepoznaju.

Udarao bubnjeve

– Profesorka tehnike glasa na Cetinju bila je Ukrajinka. Nije bila stroga, ali mi je rekla: “Ti nemaš sluha.” Mislim da se malo prevarila, jer kad sam došao u Beograd rekli su mi da imam sluha, ali da treba malo da treniram glas. Nisam nikad pevao, ali sam udarao bubnjeve.