B. Simonović
Pogled na otvor jame sa mesta sa kojeg je Danica u nju skočila

Od četrnaestoro preživelih u jami Ravni Dolac najstarija je bila Cvita Bošković iz Donjih Rujana. Bilo joj tada četrdesetak godina.

Strašna porodična tragedija, posledice muka koje je preživela u paklu žive grobnice u nedrima Dinare, nisu ipak slomili ovu hrabru, umnu i ponosnu ženu, poživela je sve do 1983. Zahvaljujući njenom unuku Božu Laliću iz Aranđelovca njeno sećanje je ipak ostalo zabeleženo na magnetofonskoj traci kao živo svedočanstvo i poruka da se zlo leto 1941. više nikada ne ponovi.

Terali nas kao ovce

– Meni na Ognjenu Mariju četres prve banu na vrata komšija Mićo Šibenik i sa dicom me istera iz kuće. Druge, vidim, gone ostale komšije. Vele: ne more biti ta i ta nacija zajedno, moramo u Srbiju… Okrenuše nas stranom uz planinu. Dvjesta i dvades duša. Sve uboga dica i žene. Gone nas Pašalići, Plazanići, Guje, Ćenani, Jurete, Perići, Šibenici – sve komšije najbliže, pedeset ig ima. Ivan Guja uprtio klepku, nosi pred nama kao pred buljukom ovaca.

Gonili, brate, taj Stipan Plazanić, pa Ivan Perić, pa Niko Ćenan, pa Mate Ćenan, pa Mirko Ćenan, pa jedan Šuker, zaboravila sam mu ime, pa Nikola Ćenan i sin mu Božuka, pa onda Stipe Odak, Mijo Odak, Slavko Odak, Jakov Odak, Jure Odak, pa Stipan Pašalić, Ivan Pašalić, Nine Pašalić, Pero Pašalić, pa Božo Jureta, pa već sam rekla Mića Šibenika, pa Šukerima sam imena zaboravila, đavo da ig nosi, znam dobro onoga jednoga, četiri je sina imao… Od odraslig ja sam četvrta bačena u jamu i nisam bila nama u nesvisti… Čujem onda i moju ćerku Milku, počela da viče:

– Mama, mama, pomagaj, ugušiše me dva mrtva isana…

Dopuzam nekako do nje. Nju pritisle dvi mrtve žene, baš ko dva snopa. Ona dite grešno, ne znam je li i deset godina imala. Kurtališem je i stavim preko krila. Pogledam, kad ono se Milki iz razbijene glave sliva krv. Tako svu noć. Ona mi ječi na krilu, kuka, bode je i vrijeđa kosa. Ja imala o pasu neki nožić te ja zaredi svu joj kosu odrežem i svalim baš ko kapu pletenu. Sinu rana na slepoočnici, rano moja, nema kosti, mozak joj vidim – igra ona opna baš ko oko kravlje – a ja grešna kad viđog zaučinig:

– Joj, jadna ja što mi mrtva nisi!

Eto, ogriješig se. Kome je vika, tome je i lika. Milka mi, eto, svejedno poživlje, ima danas lijepu porodicu…

A baš u taj čas javi se i moja Danica. Ja i ne znala da mi je u jami. Uputila je to jutro sa nesritnim Ristom i Ubavkom da biže u Dalmaciju mome rodu, a ono ig povatalo i doturilo u jamu… Kad nas izvadilo iz jame vratiše nas u selo, ćeli nas dati po kućama. Eto našega komšije Mića Šibenika, istrča pa viknu:

– Nemojte mi smrada goniti kući, jedva sam ig se jednom kurtalisao!

Obreo se tu i tabornik, a bio dobar taj tabornik, lično je mome diveru Marku Boškoviću rekao: Biži, biži brate, i kaži ostaloj braći kome moreš… Naljuti se tabornik na Šibenika pa veli:

– Iz Boškovića kuće ig ima petero i baš ćemo ig sve u kuću Boškovića, za inat tebi…

Piska dece

Na gubilištu u Prologu završili su Cvitin muž Ilija, deveri Dušan i Nikola i Nikolin sin Mile. Shvatila ona kakvo su krvavo kolo zaigrale ustaše pa sutradan po zori uputila jetrvu Gospavu, decu Danicu, Ubavku i Rista i deveričnu Dušanku da gone ovce u planinu, a onda da preko Dinare beže u Dalmaciju, u njen rod u Bitelić, ali je oni nisu poslušali, vratili se kad su čuli da ustaše zlo rade i u Dalmaciji.

– Poslala poslije za nama i sestru mi Milku – kazivala mi je 1990. Cvitina ćerka Danica, koja je poslije rata svila toplo porodično gnezdo sa Markom Lalićem u Aranđelovcu – ali je mi vratismo, da ne ostaje majka sama sa nesritnom Stanom. To mi bila najmlađa sestra, ne znam je li tada imala tri godine…

Kad su se pojavila dvojica ustaša, Danica se sklonila u žbunje:

– Odjednom, odozdo od Ravnog Doca doprije lelek i vriska. Istrčim na čistinu, uzgamizao mravinjak naroda oko bezdanice, po oružju poznajem da su ustaše, sve u grupama gone i vuku narod od Sajdine pećine i bacaju u jamu. Piska dice i kukanje žena nadjačava psovke krvnika. Odlijegne i poneki pucanj. Mili bože, jada, do neba se čuje. Vidim privedoše jami strinu Gospavu, i brata mi i sestre, i ja bez razmišljanja poleteh ka jami. Krvnici okružili sa svake strane. Mile Perić, zvani Tomišić, raspali me nekakvim štapom po glavi. Jedan pored njega ima pušku, ali taj ne pruža ruke. Zavrtje mi se u glavi, odnese mi maramu na štapu, ali se ne dadoh – ne padoh.

Mile me zgrabi za ruku. Ne dam se ja, pusti život, omanuh sa njim kao sa prnjom. On me onda ugrabi za pletenice. Krvnički me stiska za kosu i smije se, smije iz svega glasa, prezadovoljan što me savladao. Onda me pita znam li di su moji. Ja ćutim, a on se još glasnije poče smijati i onako kroz smijeh mi veli:

– De se ti udaj za me pa nećeš u bezdanicu…

Sledih se: sad će me osramotiti. Potpuno obnevidjelu od straha i bola, dovede me na stinu iznad jame. Ne čujem više ni plač ni jauke… Sama ću, vrisnuh i istrgoh se Tomišiću iz ruku… Više se ničega ne sjećam. Ni kako sam skočila u ambis, ni da li sam negdje okolo udarala prije nego sam pala na dno… Sanjam: noć, ja spavam sa majkom, studeno mi, zebu mi noge i leđa. Pokušavam da se pokrijem.

– Mama, kud mi odvuče taj biljac, smrzoh se – zborim majci.

– Kakav biljac, crna nesritnice, zar si živa, mi smo u jami – osvijesti me majčin glas…

A sve ti je to nekakvo božije davanje. Ko može virovati da čeljade može o kapi vode preživjeti misec i po dana pod zemljom, u bezdanici, u kasapnici grdnoj. Četrdes i pet i šest metara jama duboka – tako kazivali oni koji su nas vadili – mjerili konope. Mjerili i neki poslije, a odakle sam ja skočila ima još bar petnaes metra više… I ko tu sad može reći da nas nije sačuvala nekakva sila nebeska?

Zapis Janka Lopičića

Priču o Cviti Bošković i zločinu u jami Ravni Dolac zapisao je i Janko Lopičić u svom poznatom ratnom dnevniku:

“Ovdje je pri štabu bataljona u sanitetu drugarica Cvijeta Bošković”, zapisao je Lopičić 7. avgusta 1943, “koja je rodom iz sela Rujana. Ona mi priča svoje doživljaje i stradanja od ustaša. Bila je klana i bačena u jamu zvanu Ravni Dolac kod Podprologa, gdje je zaklano i strijeljano preko 1.200 Srba iz livanjskog sreza. Ona je bila sa još 218 žena i djece…”

Tri meseca bez sna

– E poslim za tri miseca nisam nigda zaspala. Nit što čvrsto pojela. Samo šta popit. Koža prirasla za grbaču, rebra se nadnila, jagnje bi mogla sakrit pod rebrima. A svejedno, pretekosmo, ne bi kako je rekao Mićo Šibenik – pričala je Cvita Bošković.