Z. Marjanović
Poćetk nije bio lak: Nenad Milovanović

U selu Mutanj, na padinama Rudnika, idiličnom mestu gde se sastaju Dugi potok i rečica Lomovi iznad kojih se uzdižu vrhovi Parlog, Straževica i Oštelj, u domaćinstvu svog dede Živote, već više od dve decenije živi Nenad Milovanović (65).

Među Rudničanima Nenad je poznat kao najveći uzgajivač koza sa kojima i od kojih živi. Nenada je ekipa “Vesti” posetila pre 12 godina kada je, kako je tada rekao, došao na imanje svojih predaka sa namerom da za sebe osvoji slobodu. Danas, posle toliko vremena, za “Vesti” kaže da je u toj svojoj nameri u potpunosti uspeo.

U odnosu na vreme kada smo Nenada upoznali, dok je još jednom nogom bio u Mutnju, a drugom u Beogradu, danas je rudnički Robinzon Kruso čovek koji je uspeo u svojoj nameri, jer je, kaže, pronašao sebe u sebi.

Preporodio se: Danas brine o četrdesetak koza

Nemerljivo blago

– Rođen sam u Beogradu, tamo sam stekao diplomu mašinskog inženjera i gotovo deceniju bio profesor u školi. Kao predavač stalno sam deci govorio da u životu treba da rade ono što vole. Pričao sam deci, a samog sebe lagao. I, tako je bilo sve do 1998. kada se u meni nešto prelomilo. Jednog dana pokupio sam stvari u dve-tri torbe i došao u kuću mog dede Živote u nameri da za sebe osvojim slobodu. Istina, tada sam samom sebi ličio na zeca koji je rođen i odrastao u kavezu i brine o tome kako će se snaći kada ga puste u prirodu. Ali, zarad slobode valjalo je rizikovati i već dugo sam siguran da je moja odluka bila ispravna – objašnjava Nenad.

Na Rudniku napravio je svoj mikrosvet u kojem živi baš onako kako on hoće. Međutim, dugo je ovaj profesor razmišljao čime da se bavi u divljini iz koje se uglavnom odlazi, pa se na kraju odlučio za gajenje koza što je, kako se pokazalo, bio još jedan dobar izbor u njegovom životu.

– Na samom početku imao sam stado od sedamdesetak koza i nešto više jarića, ali sam shvatio da sam precenio svoje mogućnosti. Danas imam četrdesetak koza, nešto više jarića i to je pravo malo bogatstvo. U međuvremenu sam ostvario i neko novo bogatstvo koje se ne meri ni sa čim. Sada sam potpuno slobodan čovek i sa svojim vremenom i životom mogu da radim šta god hoću i kad hoću. Jednostavno, ja, Nenad, danas sam samo svoj čovek koji uživa u svakom trenutku izvojevane slobode – zadovoljan je, ali i napominje da osvajanje slobode nije bilo ni lako ni brzo.

Mnogo radi, ali mu to pričinjava zadovoljstvo

Beograd je Crnigrad

Veliki grad kao što je Beograd, po Nenadovom iskustvu, jeste mesto gde caruje velika dosada. Naravno, ne za sve, ali za mnoge jeste. Još veći problem u Crnogradu, kako naziva Beograd, jeste samoća koja je mnogo teža od one u rudničkoj planini.

– Zbog poslova oko koza nemam vremena za dosadu. Radim i po 18 sati dnevno, jer osim mojih 14 hektara livada i šuma vodim brigu i o još ko zna koliko napuštenih imanja. Koze pasu gde hoće, jer je planina onog čije je stado, pa ne brinem da ne naprave neku štetu. Međutim, najveći problem mi je bio da uveče pomuzem koze, uzvarim i usirim i po 50 litara mleka, vodim brigu o njima kada se jare, očistim štalu… Ali je sve to jedno veliko zadovoljstvo – iskren je Nenad.

Uživa u svakom trenutku slobode

Prodaje mleko

Ranije je Nenad mleko i sir svakog dana slao autobusom u Beograd svojim prijateljima i porodici, ali već odavno sarađuje sa čovekom koji otkupljuje mleko, čime se oslobodio brojnih poslova, pa ima sve više vremena za sebe.

– Ponekad odem i do Beograda, na kratko, tek da se vidim sa suprugom i troje dece, a onda nazad na moj Rudnik i u moju slobodu – objašnjava naš sagovornik čija su vrata kuće u Mutnju vazda otvorena za svakog gosta.

Priroda kao učitelj

Pod slobodom Nenad podrazumeva to što u seoskoj tišini ima mnogo vremena za čitanje i za upoznavanje samog sebe.

– Najviše čitam Bibliju, ali na neki drugačiji način nego što sam to radio ranije. U njoj sada pronalazim mnoge važne poruke. Čitam i druge knjige, pa i one koje sam davno pročitao, jer sam shvatio da ne može jedna knjiga da se shvati isto kada je čitaš u mladosti i u poznim godinama. Uz Bibliju sam shvatio da je jedna od najbitnijih poruka da je čovek stvoren da živi slobodno i da u razmišljanjima mora da zaroni u samog sebe kako bi na pravi način upoznao sebe. Mora čovek u sebi da pronađe sve – i ono što je loše i dobro i da odbaci loše kako bi bio bolji čovek – poručuje Nenad i dodaje da je njemu u tome pomogla planina, stado koza i tišina koja mu pruža mogućnost da mislim o svemu i svačemu, a najviše o sebi.