Lična arhiva
VELIKI BORAC: Milica Knežević

Koliko je snage u nama i za šta smo sve sposobni kao ljudi, pojedini od nas, nažalost, nikada i ne shvate tokom svog života.

Nije retkost ni to da svoju pravu snagu, izdržljivost i sposobnost spoznaju upravo onda kada im je najteže. Onda, kada se pred nas stave toliko visoke barijere da nam se u prvi mah čini da ih ne možemo savladati. A, kakva je samo nagrada kada pobedimo sve predrasude, pobedimo loše prognoze i preskočimo sve te prepreke, reći će vam jedna Milica iz Česterega kod Zrenjanina. Devojka čije će vas životna priča zadiviti, ali i naterati da malo drugačije posmatrate svet oko sebe. I ne samo to, sigurni smo da će vas dodatno podstaći da se za svoju sreću uvek i neprestano borite, jer život je samo jedan.

Pre nešto više od 12 godina Milica Knežević (27) imala je detinjstvo kao i većina njenih vršnjaka. Išla je u školu, trenirala odbojku, osvajala medalje, imala dečka, družila se, udisala život punim plućima. Međutim, sudbina takva kakva jeste, imala je neki svoj plan, zbog čega je jedan nemili događaj sasvim preokrenuo njenu sudbinu.

PREDSTAVLJALA SVOJU ZEMLJU: Milica u SAD

Nisam osuđena

Doživela je tešku saobraćajnu nesreću posle koje su se lekari borili za njen život, bila je prikovana za postelju, a prognoze za oporavak nisu obećavale. Tačnije, lekari su joj davali samo jedan odsto šanse da će ikada moći da pomeri neki od svojih ekstremiteta. To, međutim, Milicu nije sprečilo da ostvari svoj puni životni potencijal i da i dan-danas pomera sve granice i zaista uživa u svim čarima koje nam život pruža. Danas je autorka bloga “Izaberi da živiš”, radi kao IT stručnjak, završila je master u Americi, za koji je dobila stipendiju, i dalje je sa istim dečkom, osvajala je medalje na Beogradskom maratonu, skakala padobranom, putuje i otkriva, vesla, roni, surfuje i sve to u invalidskim kolicima!

– Nisam osuđena na kolica, iako društvo i mediji uporno prikazuju pogrešnu sliku o bilo kakvom pomagalu, a naročito o kolicima. Brza pretraga reči “osuđen” će jasno pokazati u kom kontekstu se ona koristi – uvek i isključivo u negativnom. Kao što nisam osuđena na avion, jer njime putujem na letovanje, na automobil kojim obavljam niz svakodnevnih stvari ili na stolicu u kancelariji – nisam osuđena ni na kolica koja mi omogućavaju da se krećem, da budem slobodna i radim sve što poželim. Život se ne završava kada neko koristi kolica i nisu pomagala ono što me ograničava u bilo kom smislu, ali diskriminacija, neprihvatanje različitosti kao normale i nepristupačnost i te kako jesu – izričita je Milica.

U svom blogu “Izaberi da živiš” ona piše o životu nakon kobne povrede kičmene moždine, koju je zadobila u udesu kada je njen otac vozio pod dejstvom alkohola, ali i mnogo važnijim temama koje se tiču borbe protiv predrasuda, diskriminacije, nepristupačnosti osobama sa invaliditetom, ali i o problemima sa kojima se susreću osobe koje su u sličnoj poziciji kao ona.

Borba za lift

Ona je moćan glas koji čitavom društvu ukazuje na prepreke na koje nailaze osobe sa invaliditetom. Istrajna da se izbori i za tuđe bolje sutra, Milica je za “Vesti” podelila svoje planove i na čemu trenutno radi.

– Ove godine sam se udružila sa grupom sjajnih ljudi i mesecima unazad smo radili na pokretanju neformalne grupe mladih sa invaliditetom IM-PACT21
kao i njihovih saveznika. Pre svega, sa ciljem da se unapredi društveni položaji osoba sa invaliditetom kroz zajedničku borbu protiv svih oblika onemogućavanja sa kojima se takve osobe suočavaju i omogući puno sprovođenje UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i uspostavljanje zajedničke platforme za osnaživanje mladih sa invaliditetom – ističe Milica.

Uskoro ćemo i zvanično predstaviti javnosti, a ujedno i započeti naš prvi projekat koji je vezan za medicinsko-tehnička pomagala, napominje naša sagovornica:

– Jedna od stvari na koju sam najviše ponosna do sada, jeste što sam se izborila za pristupačnost na fakultetu na kojem studiram za sve buduće studente i/ili zaposlene koji koriste kolica ili se otežano kreću. Ta borba je trajala više od tri godine, ali je na kraju izgrađen lift, prilagođen je jedan toalet, amfiteatar, kao i pristup aneksu fakulteta. To mi je bio dokaz da ne smemo da ćutimo kada su nam ugrožena osnovna ljudska prava i da možemo da utičemo na promene, umesto da samo čekamo da se one dogode. Jedina stvar koji mi je sada lakša što se tiče samih troškova oko pomagala i rehabilitacije, jeste to što sam uspela da dođem do toga da budem zaposlena, pa samim tim i da lakše mogu obezbediti sredstva bar za najneophodnije stvari. Nažalost, sistemski se ništa nije promenilo na bolje.

Milica redovno vežba

Blog i master studije

Milica je zadobila prelom lobanje, prelom kičme u vratnom delu i povredu kičmene moždine. Njena rehabilitacija je bila duga i teška, ali ova hrabra devojka nije odustajala. Danas, osim što ima svoj blog, nalazi se na master studijama informacionih tehnologija, a istovremeno radi u jednoj IT kompaniji. Članica je upravnog odbora udruženja paraplegičara Banata, ali i govornica i predavač o bezbednosti u saobraćaju.

– Dobitnica sam stipendije američke vlade, zahvaljujući kojoj sam imala priliku da deo studija provedem u Americi i živim samostalno prvi put posle devet godina. Najponosnija sam na to što sam se izborila za pristupačnost na fakultetu na kojem studiram. Posle nezgode sam se našla u situaciji da mi je život okrenut naopačke, i sama sam morala da tražim načine da ponovo pronađem svoj put. Tako sam naučila šta znači boriti se za osnovna ljudska prava, ne odustajati od svojih snova, prevazilaziti svakodnevne prepreke i raditi na poboljšanju sebe i svoje okoline, a sve to je ono što bih želela da prenesem i onima kojima ću biti mentor – kazala je Milica.

PRAVA LJUBAV: Milica sa dečkom

Stop diskriminaciji

Milica je 2018. godine uvrštena među 20 veličanstvenih naj-žena, učesnik je u kampanji “Srbija bez barijera” i Divac fondacije i stalno se trudi da ukaže na to da živeti sa svakim oblikom diskriminacije osoba sa invaliditetom nije lako, ali će se i dalje truditi da to promeni.

– Biti svakodnevno izložen diskriminaciji i mikroagresijama ume da bude veoma teško. A, to je upravo realnost svakodnevice kada ste osoba sa invaliditetom i nisam samo ja ona koja kroz to prolazi. Mnogo nas je. Nemam pojma kako smo stvorili svet u kojem to da li hodam čini razliku da li će me ljudi i sistem tretirati kao čoveka ili kao niže ljudsko biće, ali znam da sve to ne treba da bude u redu i prihvatljivo – smatra Milica.

Ne upoređujte se sa drugima!

Naša sagovornica daje lekovite savete:

– Konstantno se upoređujemo sa drugim ljudima, njihovim platama, ocenama, izgledom, brojem lajkova, time šta neko drugi ima, a mi nemamo… i ova lista može da ide unedogled. Ali, perspektiva koju imamo o bilo čijem životu je samo to – naša perspektiva, koja je često apsolutno pogrešna. I upoređivanje je odličan recept da se osećaš kao promašaj, da misliš kako ništa ne radiš ispravno i da život nije fer samo prema tebi. Obično vidimo samo nečije uspehe (naročito na društvenim mrežama), ali istina je da svi imamo neuspehe, izazove, padove i probleme koji deluju nerešivo. Kada sam se preselila sa mamom i sestrom na drugo mesto, bilo je meseci kada smo morale dobro da promislimo kako ćemo obezbediti dovoljno hrane do kraja meseca. Godinama sam koristila kolica koja su ogromna, preteška i potpuno neadekvatna, zbog čega mi je funkcionisanje bilo otežano i dovelo je do različitih problema, jer nisam imala pojma kakva su moja prava, a ni novca da kupim nova. Jednu stipendiju sam izgubila, jer sam zaboravila da prijavim ranije položeni ispit. Drugu nisam dobila zbog 0.01 boda. Morala sam da odustanem od treninga stonog tenisa, jer nisam imala prevoz, kao ni 1.000 dinara za gorivo svaki put. Iz istih razloga sam odustala od različitih edukacija, časova slikanja i nekih privremenih poslova. Posle povrede sam morala da naučim da živim u telu koje funkcioniše i izgleda potpuno drugačije od onoga kako je funkcionisalo i izgledalo pre toga. A, najveći deo procesa je bio da naučim da se ne upoređujem sa tim kako neko radi nešto (pa čak ni kako sam ja radila stvari ranije), već da tražim načine koji mi sada odgovaraju. Ni sa nametnutim standardima lepote, već da volim svoje telo zbog kojeg sam i dalje živa, da ne trošim nijedan minut na upoređivanje sa bilo čijim životom, već da to vreme gradim svoj. Imaš moć da svoju energiju ulažeš u promene, u sebe, u ono što želiš i što te čini srećnim, umesto da se upoređuješ.

Glas koji se daleko čuje

Probleme sa kojima se suočila Milica imaju gotovo sve osobe sa invaliditetom u Srbiji, jer većina njih jednostavno ne može sebi da priušti sredstva za bolji život.

– Snalaze se kako moraju i mogu, ali nije svako u situaciji da uopšte može da se snađe ili da ima bilo kakvu podršku. Tu je problem još veći i prepušten si sam sebi iako ti je pomoć potrebna. Kada živite u državi u kojoj pravo na obrazovanje imate samo na papiru, što onda i te kako utiče i na mogućnost da se zaposlite, jasno vam je koliki je problem to kada vam za prosečan najobičniji život trebaju tri plate – ukazuje Milica.

Milica sa kumicom

Miličin glas se kroz razne kanale daleko čuje, kako kroz platforme društvenih mreža, preko njenog bloga, ali i putem medija koji su joj posvetili pažnju i to sa velikim razlogom. Ona je prava inspiracija ne samo osobama s invaliditetom, već svima nama. Iako smo sigurni da je njena neverovatna životna priča već stigla i do naših zemljaka rasutih širom sveta budući da je u javnosti poznata nekoliko godina i da je dobila i razna priznanja za svoja dostignuća, u svetu u kome trenutno živimo, njena energija, motivacija i želja da život živi u punom sjaju, treba da bude podsetnik svakog dana svima nama.

– Moj recept za sreću je naučiti da živiš sa ograničenjima nametnutim od strane društva, dok istovremeno ideš ka svojim ciljevima (ma koji bili) čak i onda kada jedino ti veruješ u sebe – poručuje Milica.