Vesti
Milan Vlašić

Svi za sebe uglavnom mislimo da smo inteligentni, pametni, načitani i da baš puno toga znamo. Gledano iz sopstvene perspektive, to je zaista tako.

Ovo je interesantan fenomen koji je grčki filozof Aristotel lepo ilustrovao kroz svoj krug znanja. Dakle, nacrtate na papiru jedan krug. U krugu je naše znanje, a van kruga je neznanje, odnosni naša spoznaja sopstvenog neznanja.

Kako se krug znanja povećava, prirodno se povećava i krug neznanja. Dakle, ljudi koji imaju puno znanja, svesni su svog, velikog neznanja.

Nažalost vredi i obrnuto, ljudi koji imaju malo znanja, gotovo da nisu svesni svog neznanja. Narodski rečeno: što osoba manje zna, misli da zna više, a budale znaju sve.

Kad se počnemo porediti s drugima, ipak se stiče utisak da, u najmanju ruku, imamo prostora za napredovanje. Evo neko, na primer, nauči da svira gitaru, ono osnovno. Svira par pesama, zabavi društvo, po malo se pevuši i svi su zadovoljni, posebno ako je dobro društvo, da ne kažem hladno pivo.

Realno, pojmove dobro društvo i hladno pivo ni ne treba razdvajati, nekako idu zajedno, posebno u ovim sparnim danima.

Uvek ima neko bolji

Mi dakle naučimo po malo da sviramo gitaru i dođemo do zaključka da znamo svirati gitaru. Da to dobro znamo. Međutim, kada poslušamo neku pesmu gde gitara dominira, kada poslušamo nekog od virtuoza na gitari, u najmanju ruku dobijemo kompleks, a u najčešćim slučajevima odložimo gitaru na neodređeno vreme.

Shvatimo da smo na nekom drugom, mnogo nižem nivou nego što je to, u ovom slučaju, vrhunsko sviranje gitare. Tako je kod svih instrumenata, tako je skoro u svim područjima života.

Ipak, prelazak iz jednog u drugi nivo znanja, bilo kog područja, zahteva vreme, težak, ali i pravilan trening, odnosno rad. Svi koji misle da mogu lako i na brzinu da nauče nešto iole vredno pomena, greše.

To su oni koji odustaju čim vide da ima neko bolji, dakle oni koji odustaju stalno i u svim područjima jer, Bože moj, uvek ima neko bolji.

Šta je najlepše?

Kao ljudski rod, mi nekako odbacujemo sve što je besplatno i sve što je jednostavno. Upravo tu grešimo. Najlepše stvari se ne mogu kupiti, dakle besplatne su, nadohvat ruke su nam, samo moramo znati pravi put.

Takođe, tvrdim da su najlepše i najvažnije stvari životu – jednostavne. Razlog zašto mislimo suprotno, zašto mislimo da su najlepše stvari skupe i komplikovane verovatno leži u činjenici da se plašimo da sve imamo nadohvat ruke, ali biramo da se ponašamo da se ništa to nas ne tiče, da smo žrtve sudbine…

To je daleko od istine, o tome smo pisali u više navrata, ali je izuzetno važno da ne mislimo da je bilo šta slučajno, da bilo šta ovisi od sudbine.

Na kraju krajeva i u našem narodu ima izreka „Svako je kovač svoje sreće“, a budite uvereni da jeste tako, ali da važi i obrnuto, da je svako kovač svega šta mu se dešava.

Mudri Kinezi

Ipak, ovde je tema nešto drugo, tema su različiti nivoi svesti, a ovo je bila samo mala ilustracija, uvod u temu o kojoj će više biti reči u nastavku iduće subote.

Tema je izuzetno važna za svakog pojedinca, jer je tu suština života. Da parafraziram jednu kinesku izreku: ”Možemo kupiti kuću, ne i dom, možemo kupiti krevet, ne i san, možemo kupiti sat, ne i vreme, možemo kupiti knjigu, ne i znanje, možemo kupiti položaj, ne i poštovanje. Možemo kupiti lekara, ne i zdravlje, možemo kupiti život, ali ne i dušu“.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here