H. M. Vujičić

Nekada ubojit napadač, a već duži niz godina ostvaren trener na (skoro) svim meridijanima i, povrh svega, mastar menadžer u sportu. Dokazao se Dejan Gluščević (55 godina) na raznim fudbalskim poljima u proteklih tridesetak godina. Prokrstario je što u kopačkama, što kao trener, Evropom, Severnom Amerikom, Azijom i Okeanijom, kreiravši nesvakidašnju karijeru koja bi tek trebalo da dostigne svoj zenit. A sve je počelo u Polimlju iz rodnog Prijepolja.

– Kao najmlađi prvotimac postizao sam golove i osvojio dve srebrne medalje na Međuopštinskim sportskim igrama, na tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH – priseća se Gluščević. – U mojoj generaciji su bili Slađan Šćepović (Priboj), Ljubinko Drulović (Nova Varoš), Anto Drobnjak (Bijelo Polje), Žarko Lučić (Pljevlja)…

Iz Zvezde u Grčku

Usledio je prelazak u Crvenu zvezdu, i to, kako kaže, zahvaljujući Draganu Džajiću. Na “Marakani”, međutim, nije dobio, u drugoj polovini osamdesetih, priliku u prvom timu.

– Tada je mlad igrač teško mogao da zasluži veću šansu u vrlo kvalitetnoj ekipi pokojnog trenera Velibora Vasovića, gde su neki prvotimci imali stotine prvoligaških utakmica zbog starosnog ograničenja za odlazak u inostranstvo. Slali su me na kaljenje u Čukarički, Zemun i novobeogradski Radnički. Čak sam u grčki Prodeftiki prodat kao igrač Crvene zvezde. Crveno-beli su tada imali najoštrije kriterijume, pošto su stvarali tim za evropsku i svetsku titulu.

U dresu Radničkog je bio najefikasniji drugoligaški centarfor tadašnje Jugoslavije. Oni koji su, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, pratili Novobeograđane, dobro pamte navalnu petorku. Sedmica – Gluščević, 8. – Goran Aleksić, 9. – Duško Košutić, 10. – Vladica Lović, 11. – Vladan Žikić.

– Doprineo sam uspesima izvrsnoj grupi ljudi i fudbalera u neverovatnom usponu “majstora”, koji su se tri puta zaredom kvalifikovali u viši rang i osvojili Kup Beograda.

Usledio je odlazak u Indoneziju.

– Zbog situacije u našoj zemlji, Miodrag Grof Božović, Milorad Bajović i ja prihvatili smo ponudu trenera ekipe Pelita Džaja, bivšeg centarfora Crvene zvezde Selimira Miloševića, da zaigramo u Kupu šampiona Azije. Toni Pogačnik i Ivan Toplak su već trenirali indonežanski nacionalni tim, i nama je bilo drago da, iz onakvog haosa u Jugoslaviji, odemo u prijateljsku zemlju. Tamo sam, za tri i po sezone, postigao 75 golova. Preselio sam se 1999. u Singapur gde sam, takođe, bio prvi strelac tima.

Njegova generacija je, veli, zbog turbulentnih dešavanja u Jugoslaviji emigrirala “tamo gde je mogla, a ne gde je htela i zasluživala”.

– Tako sam i ja iz Singapura prešao u kanadski Montreal Impakt, koji se takmičio u Američkoj ligi. Ubrzo sam, kao prvi strelac, zbog finansijskih razloga, otišao u Nort Jork Astrose iz Toronta gde sam takođe bio najbolji golgeter i igrao dva ol star meča. Kao kapiten tima sam preuzeo treniranje Astrosa, ali sam se, kao i sada s master studijama, već bio pripremio za trenersku karijeru kao selektor Ontario Soker asocijacije. Sa njima sam, posle tri srebra na Nacionalnim prvenstvima provincija, osvojio i zlatnu medalju na kanadskim Olimpijskim igrama 2005. Tada sam i proglašen za najboljeg trenera kanadske profesionalne lige.

Usledio je povratak na naše prostore.

– Jedan sam od retkih trenera koji je radio sa decom, mladima, muškim i ženskim ekipama, klubovima i asocijacijama. Pomogao sam da se ženska U-19 reprezentacija tadašnje zajednice SCG kvalifikuje za finalni UEFA turnir, kao i seniorkama da dođu do drugog kola kvalifikacija za Svetsko prvenstvo.

Povratak na “Marakanu”

A onda je usledio trogodišnji rad sa mlađim selekcijama Crvene zvezde.

– Na “Marakani” su, pored najtežih uslova za rad, gde su selekcije trenirale na različitim lokacijama, postignuti najveći uspesi, rezultatski i razvojni, pošto mi je ponovo, kao u FS SCG, predsednik bio Dragan Stojković. Uz podršku direktora Stevana Stojanovića i Mitra Mrkele, uspeh nije mogao da izostane. Trenirao sam 1995. godište, dominirali smo u svim takmičenjima. Igrači iz tog tima su 2015. postali svetski U-20 prvaci s Veljkom Paunovićem: Stefan Milošević, Nemanja Maksimović, Filip Janković, Stefan Ilić…

Sledeća stanica je bio Rad, generacija 1993, pa je novi odlazak u Aziju.

– Prihvatio sam ponudu da vodim kadetsku selekciju Singapura, i razvijam fudbalere do nacionalnog tima, verujući da ću nastaviti da ih treniram i na najvišem nivou. Četiri godine zaredom najbolji igrači su bili iz mog tima, što je kulminiralo prijemom kod predsednika Singapura.

Objašnjava Dejan zašto mu je rad u Srbiji bio otežan:

– Zbog monopolskog stava UEFA da ne priznaje diplome drugih konfederacija, jedino sam mogao da pomažem prijateljima u Donjem Sremu, Zemunu i Radu, najviše zbog kolega trenera Kljajića, Kruščića i Radojičića.

Selektor Vanuatua

Ono “najegzotičnije” – Gluščević je bio selektor U20 reprezentacije male ostrvske države Vanuatu na Svetskom prvenstvu 2017.

– Posle odličnih utakmica protiv favorizovanih selekcija Meksika i Nemačke, postao sam jedini trener koji je na svetskim prvenstvima igrao sa svim registrovanim fudbalerima, uključujući i trojicu golmana. Ambicija mi je da se okušam, u najzrelijem životnom dobu, kao selektor na seniorskom Mundijalu, sada u Kataru, ili 2026, kao i da vodim neku ekipu u Ligi šampiona – evropskoj, azijskoj…

Dostupan je Gluščević, kako naglašava, i Druloviću i Paunoviću i Stojkoviću:

– Sve kolege znaju da uvek mogu da računaju na moju podršku i pomoć. Ukoliko u Srbiji i Evropi ne bude bio potreban trener i sportski menadžer mojih kvalifikacija i iskustava, planiram da u sledećem četvorogodišnjem ciklusu doprinesem uspehu azijskog fudbala, da završim započeto u Severnoj Americi pre nego što se posvetim doktorskoj disertaciji.

Znači, pre ili kasnije, doktorske studije su svakako u planu?

– Struktura master studijskog programa Menadžment u sportu je koncipirana po uzoru na priznate univerzitete, odnosno fakultete ovog profila, usaglašena je s postojećim nivoom razvoja u oblasti menadžmenta u sportu. Zasnovana je na Bolonjskoj deklaraciji i u skladu je sa zahtevima koji proizlaze iz praktične primene saznanja neophodnih u ovoj oblasti. Pošto sam ispunio uslove biću u mogućnosti da upišem i doktorske studije kada za to bude vreme. Jedan od najvećih izazova mog samostalnog istraživačkog rada bio je smanjenje master rada u preporučeni obim jer je prvobitno bio zamišljen kao deo buduće doktorske disertacije u kojoj sam planirao da uporedim sve dominantne svetske modele menadžmenta fudbalskih organizacija. Kompetentan sam za obavljanje složenijih poslova u oblasti menadžmenta u sportu i osposobljen za uključivanje u naučno istraživački rad, kao i rad na projektima. Zbog toga smatram da će doktorske studije biti logičan nastavak mog obrazovanja.

Da pojasnimo: Gluščevićev master rad se bavi komparativnom analizom fudbala u Evropi i Aziji.

– Istraživanje je bilo usmereno na analizu aktuelnih modela upravljanja koji su dominantni kod najuspešnijih evropskih fudbalskih organizacija u odnosu na azijske, kao preporuka za poboljšanje menadžmenta u Aziji. Moj master rad će teorijski koristiti svim menadžerima u sportu, pošto upoređuje najbolju i najmnogoljudniju fudbalsku konfederaciju.

Dejanovo stručno usavršavanje je konstantan proces.

– Trenerski diplomac sam CONCACAF, UEFA i AFC-a. Radio sam na svim kontinentima, osim Afrike, pa sam praktično magistrirao ono čime sam se već bavio. Očekuje se da će se pozicije trenera/menadžera i sportskog direktora ujediniti zbog dominacije korporativnog modela menadžmenta klubova, tako da sam spreman za rad, bez obzira na model organizacije poslodavca – zaključio je Gluščević.

Komercijalizacija koncentrisala kvalitet

Fudbal sada, i onaj koji se igrao u vreme kad je Dejan bio na terenu?

– Neuporedivo s današnjom ligom je bilo igrati jugoslovensku, protiv iskusnih fudbalera i uigranih timova s različitim stilovima igre i karaktera, i s bar tri izvrsna pojedinca koja su mogla da reše svaki meč. Crvena zvezda je bila evropski i svetski šampion samo s domaćim fudbalerima. Naravno da je jugoslovenska liga bila jača zbog starosne granice i da su domaći igrači dobijali veliku minutažu. Metodologija treninga se u međuvremenu poboljšala, ali profesionalci imaju mnogo utakmica, tako da je komercijalizacija sporta koncentrisala kvalitet u evropskim ligama koje, takođe, profitiraju međusobno od transfera igrača, TV prava i sponzora.

Dejana ima i u Indoneziji

Priča Dejan da je u Indoneziji bio najefikasniji, ali i najpopularniji:

– Osvojio sam prvenstvo, kao i Zlatnu kopačku u konkurenciji Rožea Mile, Marija Kempesa, Abela Kamposa… Čak su i navijači protivničkih timova skandirali moje ime, a dvadesetak beba je dobilo ime po meni.

Žene lojalnije

Edukacija trenera u Kanadi, navodi Gluščević, uslovljava da morate da imate određeni broj treninga sa ženskim ekipama:

– Taktički sam napredovao zbog njihovog integriteta i lojalnosti prema treneru. Dok se kod muških ekipa uglavnom bavite individualnim problemima i odnosima u timu, devojke bez pogovora izvršavaju zadatke.

Sin takođe na terenu

Dejan je otac troje akademski obrazovane dece. Lopta je privukla sina Luku.

– Diplomirao je ekonomiju i menadžment u Americi. Trenutno je u Srbiji, doneće odluku da li da krene mojim stopama. Igrao je uspešno za svoj Mizuri Vali koledž gde je proglašen najboljim fudbalerom fakulteta, Centralnoameričke lige, NAIA plej-ofa i igračem godine – ponosno nabraja Gluščević senior.

Katar – naša prednost

Gluščević iznosi interesantno gledište vezano za Mundijal u Kataru:

– Selekcije Ljubinka Drulovića i Veljka Paunovića potvrdile su potencijal srpskog fudbala, tako da ne treba brinuti za deo posla selektora Stojkovića. Geografski najmanji Svetski kup ikada, jer će se sve održavati u krugu od 60-ak kilometara, dobra je prilika da naši fudbaleri na terenu nadoknade logističke i organizacione prednosti drugih asocijacija.

A kad su u pitanju dometi azijskih selekcija.

– One su uvek pravile iznenađenja, i za očekivati je da neka ponovi uspeh Južne Koreje iz 2002. Uspeh na Svetskom prvenstvu bi osigurao ekspanziju fudbala u Aziji.

Tumbaković pre svih

Gluščević ističe da je učio trenerski zanat, između ostalih, od Ljupka Petrovića, Dušana Savića i Zorana Filipovića. Ipak…

– Na moju karijeru je najviše uticao najuspešniji srpski trener Ljubiša Tumbaković, zatim razgovori sa Dušanom Maravićem i konsultacije sa mentorima za Pro diplomu, Erikom Rutemilerom i master menadžerom u sportu Milanom Radakovićem.