H. M. Vujičić
Perspektivna mlada naučnica: Jovana Spalević

Jovana Spalević (21) iz Beograda na prvi pogled je obična devojka, a u stvari je veoma ambiciozna naučnica. Diplomirala je u Bremenu, upisala master u Minhenu, planira i doktorat u Nemačkoj, a posle ko zna. Nema granica za mladu Beograđanku, koja želi da pomaže ljudima tako što će raditi na razotkrivanju bolesti i otkrivanju lekova. A bože zdravlja i mogućnosti, vratiće se u voljenu Srbiju. Nekad…

Rođeni istraživač

Završivši prirodno-matematički smer u Trećoj beogradskoj gimnaziji, Jovana nije imala dilemu šta će studirati.

– Oduvek sam volela nauku, bila radoznala za nju. Uvek sam postavljala po 100 pitanja, posle svakog odgovora sledilo bi novo “zašto” i “kako”. Za opšte studije sam izabrala biohemiju i ćelijsku biologiju, a sada idem malo specijalnije, master za molekularnu i ćelijsku biologiju – počinje priču Jovana, tek svršeni diplomac trogodišnjeg fakulteta, koja je bila gošća u beogradskom dopisništvu “Vesti”. Za diplomski rad je radila istraživanje i diplomirala sa ocenom 1,4, što bi kod nas bilo 9,5. Na naše “svaka čast”, usledilo je skromno: “Ja kažem da uvek može bolje, ali sam zadovoljna.”

– Doktorske studije su mi za sada najdalji cilj. Iako je blizu, i dalje još ne znam šta ću i gde ću, ali to mi je plan. Znam za izreku “Mi planiramo, bog se smeje”, ali daću sve od sebe da ga ostvarim – kaže ubedljivo.

Posle školovanja, ima dve mogućnosti: da ostane na akademiji kao profesor i da ima svoju istraživačku grupu ili da ode u industriju.

– “Industrija” je neka veća firma u kojoj može da se radi istraživanje koje je, u odnosu na akademiju, nekoliko koraka bliže ka tome da se nešto koristi. Akademija istraži, industrija razradi. Može biti farmaceutska industrija, ali nije jedina. Može da bude i istraživanje o bolestima ili fenomenima, koji su nerazjašnjeni, a onda rezultat ide direktno u korišćenje – pojašnjava mlada naučnica.

Gde sebe vidi, bez dileme odgovara: “U industriji!”

Plemeniti ciljevi

– Volela bih da budem u efikasnijem delu, da mogu da pomognem ljudima u nekom kratkom roku. Zato ovo i studiram – ističe devojka plemenitih namera.

Vratimo se sad tri godine unazad kada je Jovana rešila da studira van svoje zemlje, daleko od roditelja i braće.

– Odlučila sam još u srednjoj školi kada sam videla starijeg brata Radonju, koji je otišao u SAD sa 16 godina. Svidelo mi se kako se osamostalio, sam razvijao, kakva je osoba postao i rekla sam sebi da ću i ja studirati u inostranstvu – priseća se Jovana.

Preostalo joj je bilo da reši gde će. Bila je sigurna da to neće biti Amerika jer je “mnogo daleko, a i Nemačka je bolja za biohemiju od nje”. Agencija Via akademika joj je pomogla da pronađe fakultet i smer koji joj se sviđa, a da studije budu na engleskom jeziku. Sve je bilo spremno, trebalo je samo otići u novu zemlju i nov grad u kom nema nikog svog.

– Nisam otišla s nekim predrazmišljanjem, kao biće mi teško ili da li ću ja uspeti, ali prvih pet dana mi jeste bilo teško. Veoma. Odvojila sam se od mame i tate, braća mi nisu tu. Sama na severu Baltičkog mora, a tamo prehladno. Bilo mi je sve čudno – priča uz priznanje da je tih dana mnogo plakala. U nekom trenutku je “presekla” i rekla sebi: “Došla si ovde da studiraš i da radiš, završi obaveze i ići ćeš kući.” Obrisala je suze i krenula na predavanja i prakse u laboratoriji, a u drugoj i trećoj godini je bila i asistent na pet predmeta, držala vežbe i pomagala mlađim studentima. Ističe da joj je to bilo baš zanimljivo, pritom je zarađivala i brže joj je prolazilo vreme.

Najlepše kod kuće

A kad bi joj bilo teško zbog silnih obaveza i nostalgije, samo je razmišljala kako će u Srbiji puniti baterije. Dolazila je na dva i po meseca leti i mesec dana zimi, a u međuvremenu je stalno bila na Viberu sa svojima.

– Roditelji, braća, baba i deda su mi podrška bez koje ne mogu, bez njih nema ništa. Porodica mi je zaista najveći oslonac – naglašava Jovana, koja će u oktobru otići u Minhen na master studije. I opet sve iz početka – upoznavanje sa gradom, fakultetom, ljudima. Velika razlika je što sada nema straha kod nje, “jer zna da može”. Sada jedva jedva čeka da ode i vidi kako tamo sve funkcioniše i kakve su im laboratorije… Kako je rekla na početku, nema dalji plan od doktorata, ali će verovatno ostati u Nemačkoj i posle njega.

– Bremen je lep, uređen, organizovan, ali mene Beograd toliko vuče. Volim atmosferu u Srbiji, koju doživim uvek kad dođem. Kada me neko pita odakle sam, najponosnije kažem “Iz Srbije”. I vratila bih se ovde. Ne znam u kom trenutku bi to bilo, ali bih se vratila – kaže za kraj svestrana devojka, kojoj sve ide od ruke s obzirom na to da je, osim u nauci, odlična u sportu, a i u umetnosti.

Mama Aleksandra i mlađi brat Stefan
Oduševljeni: Brat Radonja i mama došli na diplomiranje
Velika podrška: Tata Radoslav

Praksa u rodnom gradu

Tokom studiranja, mogla je da izabere bilo koji grad na svetu za dvomesečnu praksu, a ona je izabrala Beograd, odnosno Institut za biološka istraživanja. Bilo joj je, kaže, lepo. I korisno – povezala je profesora sa bremenskog Univerziteta sa kolegom na beogradskom Institutu.

– Nemci mnogo ulažu u nauku i to se vidi već na fakultetu i laboratorijama za vežbe. S druge strane, i mi imamo dobre labove, s dobrom opremom. I mnogo ovde rade, to mi se svidelo. Volela bih da se nađem na nekoj poziciji i da kažem “aha, ovo istraživanje u Beogradu je dobro, hajde da se udružimo, da vidimo šta možemo zajednički da uradimo” – kaže sa sjajem u očima.

Najbolje uči posle boranije

Tokom tri godine u Bremenu, najveći izazov, njenim rečima “najveće zlo”, bila joj je odvojenost od roditelja. Trajalo je to oko mesec dana, dok “nije sve sredila u glavi”. Bilo joj je malo čudno da uči na engleskom, ali se snašla – ako nešto ne zna, potraži na internetu, pa sledeći put zna. U Nemačkoj je naučila i da kuva, jer u Srbiji to radi mama Aleksandra i nije bilo mesta pored šporeta za nju.

– Mama mi je ceo život kuvala, pa sam navikla na našu kuvanu hranu. Naučila sam da skuvam ono što volim da jedem: grašak, boraniju, pirinač, spanać… Tek kad se najedem boranije mogu da učim, to mi omiljeno – kaže kroz smeh. Priznaje da je u Bremen otišla a da nije znala da uključi mašinu, na koliko stepeni se šta pere. Vremenom je i to naučila.

Jovana u laboratoriji

Drugarstvo bez granica

Prema Jovaninim rečima, težila je da bude na svim frontovima, i da uči, i da radi, i da izlazi. I uspela je. Na fakultetu se družila sa mnogima, ali najviše sa devojkom koja je išla u Desetu beogradsku gimnaziju.

– Bilo je i par Makedonaca, Azerbejdžanaca, Etiopljana, Nepalaca, Indijaca, ali najviše sam bila sa našima. Nekako mi lakne kad čujem naš jezik – iskrena je Jovana. Na faksu je upoznala i dečka, Makedonca Nikolu, s kojim je dve godine u vezi.

Kada dođe u Beograd, uvek se nađe sa drugaricama “kod Konja”, pa prešpartaju ceo Bograd i obavezno idu na Kalemegdan. Naša sagovornica najviše voli da stane kod Pobednika jer joj je to “definitivno najlepši osećaj”. Od četvrtog razreda osnovne škole druži se sa Anastasijom, dok iz srednje ima Teodoru i Anju sa kojima je bila nerazdvojna tokom škole.

– Plašila sam se šta ako odem a svi zaborave na mene. Za ove tri godine sam shvatila da pravi prijatelji ostaju iako se ne čujemo po dva meseca – naučila je Jovana još jednu životnu lekciju.

Najbolje prijateljice: Jovana sa Anjom i Teodorom
U Bremen joj došla i Anastasija, drugarica iz osnovne škole

Sport uz umetnost

Gospodin Spalević je 1986. došao u Beograd kao reprezentativac Jugoslavije u karateu. Sve troje naslednika je probalo “njegov” sport, ali, kako on kaže, nisu hteli da se “zapate tamo”. Sinovi su izabrali košarku, a Jovana odbojku, koju i dalje igra rekreativno.

– Moja najveća ljubav je skijanje – ubacuje se Jovana, pa zbog našeg čuđenja brzo uz osmeh dodaje: “Posle nauke.” Na skije je stala sa godinu i po dana, a sa 17 postala instruktorka. I nema snega koji nije odskijala. Možda neočekivano, mlada naučnica voli i da slika, ali ne pamti kada je to poslednji put radila, tako da joj je ovaj hobi “na čekanju”.

Skijanje joj najveća ljubav posle nauke

Ponos do neba

Na ovom raspustu pred master, Jovana je s roditeljima bila na letovanju u Grčkoj i sad planiraju da idu do Crne Gore, odakle joj je otac.

– To je jedno malo selo Šekular pored Berana. Tamo idemo svake godine, to mnogo volim – dodaje. Baš tada je u redakciju ušao njen tata, Radoslav, kojeg smo pozvali da nam se pridruži i kaže koliko je ponosan na svoju, uspešnu decu (Jovanin stariji brat Radonja je u Americi završio srednju školu, sad završava i fakultet, dok je mlađi brat Stefan u Beogradu, trenira košarku u Megi).

– Došla su neka čudna vremena, promenile su se vrednosti, pa me prosto strah da kažem koliko sam ponosan na sinove i Jovanu. Ma reći ću, preponosan sam – naglašava posle dvoumljenja. Spreman je, kaže, da pusti decu gde god žele, a u dubini duše bi voleo da su mu sve troje tu.

– Ne samo da bi mi bili blizu, već da su u svojoj otadžbini i da joj nešto ostave. Može da ima velike pare, ali je niko i ništa ako ne da neki doprinos. Kad sutra vidi da ovde deca nemaju aparate za rad, budi faca pa im obezbedi. Ja sam svoj trag ostavio, sad je red na njih – smatra glava porodice.