Tanjug
Radoslav Zelenović

Dobitnik nagrade “Nebojša Popović” za 2022. godinu je Radoslav Zelenović, dugogodišnji direktor Jugoslovenske kinoteke, filmski istoričar i teoretičar, za celokupan višedecenijski rad u srpskom filmu i kinematografiji.

Zauvek će ostati upamćen kao direktor Jugoslovenske kinoteke, na čijem je čelu bio više od dve decenije. Sedam godina uređivao je filmski program Doma omladine, a 13 je proveo kao urednik filmske redakcije Televizije Beograd i tri godine upravnik Audio-vizuelnog centra za digitalizacija SANU. Posao ga je zbližio s Liv Ulman, Nikitom Mihalkovim, Jiržijem Menclom, Batom i Lulom Živojinović, Mirom Banjac i Milenom Dravić. Čovek je koji je izmislio bindžovanje. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja. Za naročite zasluge u oblasti filmske umetnosti 2013. odlikovan je Sretenjskim ordenom trećeg stepena. Godinu dana ranije dobio je Nagradu grada Beograda.

Rođen je januara 1948. u Kosovskoj Mitrovici, ali se kao dete preselio u Kosovo Polje. Tu je proveo detinjstvo i prve godine mladosti. Oduvek je bio vezan za film. Otac Mirko, inače železničar, dobio je društveni zadatak da bude direktor bioskopa. Živeli su u dve od osam kancelarija koje su pripadale bioskopu, a sala je bila iznad njih. Obožavao je filmove Čarlija Čaplina, koga smatra najvećim imenom u istoriji svetske kinematografije. “Jednom sam u čarapama iskočio kroz prozor u sneg da bih ga gledao i sećam se da me je majka istukla zbog toga.” Za film su vezane i najozbiljnije batine koje je dobio od oca. Odlukom škole nisu mogli da idu na večernje projekcije. Ipak je otišao u bioskop. Školski ukor je i preživeo, ali očeve batine pamti i dan-danas. Majka Milica je bila prosvetni radnik. Seća se, uvek su ga učili da pojede sve što se nalazi na stolu. Majka je volela da nosi odela, a kadaife koje nije mogao da pojede on bi stavio u džepove.

– Kasnije je majka prala odela, pa mi kaže: “A što su ti, Ratko, onako džepovi ukočeni?”

Nakon završetka gimnazije u Prištini, 1968. odlazi za Beograd. Tri puta je pokušavao da upiše Filmsku akademiju. Nije mu pošlo za rukom, ali se ceo život bavio filmom. Završio je književnost na Filološkom fakultetu. Seća se trenutka kad je odlazio iz Kosova Polja. Kaže mu otac: “Idi ti, Ratko, a mi ćemo doći kad stignemo.”

– I tada je situacija na Kosovu bila jasna, a samo ko nije hteo da vidi, nije ni video šta se događa. I dan-danas pamtim očeve reči: “Nema nama ovde života.” Dođem ja tako kući za 29. novembar te 1968. u Prištini čekam prevoz za Kosovo Polje, a ono demonstracije na dan zastave!

Roditelji su se 1976. preselili u Kraljevo.

Zamenu za svoj zavičaj našao je u Koraćici. Na nagovor Bate Živojinovića 1983. godine tamo je kupio kuću. Kroz tu kuću nema ko nije prošao: Liv Ulman, Nikita Mihalkov, Kolomba Domingez… Najveća ljubav mu je bila supruga Vesna, s kojom je proveo 45 godina u braku.

– Zvali smo je Tajfun, jer je bila usporena kao tri filma. Radila je na televiziji kao producent i mogla da napravi i bolju karijeru, ali nije zbog mene.

Deset dana je, kaže bolovala, a dan posle njene sahrane i sam je otišao u bolnicu. Imao je koronu.

Ne može, kaže, da bude nezadovoljan svojim životom, jer nema baš mnogo onih koji su mogli da pogledaju hiljade filmova i bili u prilici da razgovaraju s Besonom, Vendersom, Mihalkovim…