U Francuskoj, čiji dug neprestano raste, premijeri se smenjuju brže nego što su se u Versaju trošile perike: 14. oktobra Sebastijen Lekornu, najnoviji na toj funkciji, predložio je odlaganje odluke o povećanju starosne granice za odlazak u penziju, mere koja je trebalo da uravnoteži budžet.

U Japanu, oba kandidata koja se nadmeću za mesto premijera žele da povećaju javnu potrošnju, i to uprkos ogromnom državnom dugu. U Britaniji, da bi se zatvorila velika budžetska rupa, očekuje se značajno povećanje poreza. A nad svima njima lebdi oblak neodrživog američkog budžetskog deficita od 6 posto BDP-a, koji predsednik Donald Tramp razmatra da dodatno poveća novim smanjenjima poreza. Pa koliko dugo vlade mogu da žive iznad svojih mogućnosti?

Javni dug u razvijenim zemljama već sada iznosi 110 posto BDP-a. Pre pandemije kovida-19, tako visok nivo duga zabeležen je jedino nakon Napoleonovih ratova. Međutim, kako pokazuju istraživanja The Economista, političarima je danas sve teže da uravnoteže državne budžete. Vlade ne mogu da izbegnu rast troškova kamata na javni dug, niti mogu da izbegnu veća ulaganja u odbranu, a zbog starenja stanovništva države moraju više da troše na penzije, zdravstvo i socijalne programe, piše Ekonomist.

S druge strane, povećanje poreza teško je politički izvodljivo. U Evropi su porezi već među najvišima na svetu, pa vlade imaju malo prostora za dodatno oporezivanje. U Sjedinjenim Američkim Državama, pak, svako ozbiljnije povećanje poreza gotovo sigurno znači izborni poraz.

U istoriji modernih demokratija samo je jedna zemlja iz grupe G7 uspela znatno da smanji svoj javni dug smanjenjem potrošnje i merama štednje. Bila je to Kanada tokom 1990-ih, ali u eri kada su tehnokratske vlade imale snažan uticaj na donošenje odluka. Danas je malo verovatno da bi ijedna velika država mogla da ponovi takav uspeh.

Napad na centralne banke

Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla da potakne veštačka inteligencija (AI), pomoći državama da izbegnu teške budžetske rezove. No to je nerealno očekivanje. Države najčešće smanjuju udeo javnog duga u BDP-u tako što brže rastu – ili zato što im radna snaga raste (pa imaju više poreskih prihoda), ili zato što su manje i još sustižu razvijenije ekonomije. Ali tehnološke inovacije, poput veštačke inteligencije, ne funkcionišu na isti način, šrenosi Jutarnji.hr.

Kada produktivnost poraste, porastu i plate, što automatski znači da država mora da troši više na penzije, zdravstvo i druge socijalne programe. U zemljama s velikim socijalnim sistemima ti će se troškovi povećavati otprilike istim tempom kao i prihodi stanovništva, pa se budžet, uprkos privrednom rastu, neće mnogo više popuniti.

Zbog toga je sve izvesnije da će vlade posegnuti za rešenjem sličnim onom posle Drugog svetskog rata – pokušaće da smanje stvarnu vrednost svojih dugova uz pomoć inflacije i tzv. finansijske represije. To su politike kojima se kamate veštački održavaju niskima, često uz pomoć centralnih banaka, dok vrednost štednje i državnog duga realno opada zbog viših cena. Drugim rečima, vlade će sve vratiti u nominalnom iznosu, ali će taj novac vredeti manje nego pre.

Centralne banke već imaju instrumente koji to omogućavaju jer kontrolišu velik deo tržišta državnih obveznica i mogu da utiču na kamatne stope kroz otkup državnog duga. Istovremeno, populistički političari, poput Donalda Trampa u SAD i Najdžela Faraža u Britaniji, napadaju centralne banke i zagovaraju politike koje bi ograničile njihovu nezavisnost i oslabile sposobnost da se bore protiv inflacije.

Nove raspodele bogatstva

Rast cena nepopularna je opcija (samo pitajte nesrećnog Džoa Bajdena), ali inflaciji nije potrebna politička podrška da bi se dogodila. Niko nije za nju „glasao“ ni 1970-ih ni 2022. godine. Kada vlade ne uspevaju da održavaju fiskalnu disciplinu i vode neodržive ekonomske politike, tada dolazi do inflacije. A kada tržišta shvate šta se događa, već je prekasno.

Zato je sada još važnije razmišljati unapred i razumeti kako inflacija šteti privredi i društvu. Njeni efekti znače da novac prelazi iz ruku poverilaca u ruke dužnika, iz sefova onih koji imaju novac i obveznice do onih koji poseduju nekretnine, te od građana koji imaju ugovorene plate i cene u nominalnim iznosima do spekulanata koji su predvideli rast cena. Ekonomista Džon Mejnard Kejns to je nazvao „nasumičnom preraspodelom bogatstva“.

Istovremeno se odvijaju i drugi procesi preraspodele bogatstva (koje mnogi takođe doživljavaju kao nepravedne). Na tržištu rada, na primer, veštačka inteligencija preuzima rutinske kancelarijske poslove, dok se kroz nasleđa generacije bejbi bumera prenosi ogromno imovinsko bogatstvo onima koji su imali sreću da se rode u pravim porodicama. Sve to može razoriti srednju klasu, sloj koji je temelj demokratije, i narušiti društveni ugovor.

U 20. veku Argentina se od jedne od najbogatijih mladih država sveta pretvorila u srednje razvijenu ekonomiju koja je iz jedne krize ulazila u drugu. Takav scenario sada preti svim državama čiji lideri poriču ili ignorišu budžetske probleme. Pre deset godina ovaj list je upozoravao zemlje u razvoju, poput Brazila i Indije, da se prisete argentinskog primera. Danas isto upozorenje važi za najbogatije ekonomije sveta.

Ipak, stvari se mogu promeniti

Stalni rast cena tokom 1970-ih doveo je do izbora Ronalda Regana u SAD i Margaret Tačer u Britaniji, koji su smatrali da je stabilna valuta temelj društvenog ugovora između države i građana. Oni su uspostavili novu ekonomsku dogmu: ako se javni dugovi žele odgovorno vraćati, moraju biti opravdani i održivi. Američke Federalne rezerve tada su povele rat protiv inflacije, čime su demonstrirale uticaj i nezavisnost centralnih banaka.

Takav tehnokratski model kasnije je preuzeo velik deo sveta, a pad inflacije u većini zemalja u razvoju od 1990-ih bio je gotovo čudesan.

Dve moguće putanje

Nalazimo se na raskršću: hoće li bogate zemlje krenuti putem samouništenja ili će postati odgovorne?

U mnogim državama, kada budžetska kriza eskalira, na vlasti će biti populisti. Možda će upravo oni biti okrivljeni za haos, što bi moglo otvoriti priliku za povratak odgovornijoj fiskalnoj politici. Uticajna je i koalicija štediša i ulagača u obveznice, koja se protivi inflaciji i zahteva stabilne politike. Hoće li se njihov glas dovoljno čuti, zavisiće od odnosa između finansijskih tržišta i političara.

Ako svet iz ove situacije izađe s manjim dugovima i većom svešću o opasnostima prekomernog zaduživanja, ima nade za novi početak. U suprotnom, najvažnije svetske ekonomije potonuće u haos.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here