R. Patković
DRAMATIČNO ISKUSTVO: Jovana Dukić

Jovana Dukić je medicinska sestra u bolnici u Dortmundu. O njoj i o njenim pacijentima sa odeljenja COVID-19 pisali smo pre godinu dana. Jovana je tamo radila u noćnoj smeni i svaki put pre početka smene molila se Bogu da sve svoje pacijenta zatekne žive. Kada to nije bio slučaj, odlazila je u svoju sobu i plakala. Sve ono kroz šta je prolazila i o čemu je razmišljala Jovana je beležila u svoj dnevnik, a sada je nama dozvolila da u njega zavirimo.

– Tačno pre godinu dana bila sam u tom haosu, više psihički izludela, izolovala se od svih prijatelja, da ih ne bi dovela u rizičnu poziciju. Imala sam strah i od sopstvene senke. Posle nekoliko različitih susreta sa sudbinom i životom, odabrala sam put koji se zove život i moj svet je u glavi postao lepši i cvetniji. Pridržavala se mera, distance, maske – objašnjava sestra Jovana i dodaje da je krenula da putuje i živi kao nikad pre.

Videla je, kaže, gradove sa punim ulicama dece, roditelja, turista i svi su bili slični i srećni.

– Sada se osvrćem godinu dana unazad i vidim da je put bio ispravan… Sloboda tela i uma. Nema pravila, neke porodice se zaraze polovično, drugi i ne znaju da su preležali, neki ga osete kao običan grip, a eto neki nas i napuste.

Ističe da je imala sreću što se nije zarazila.

– Ne možeš znati kako je dok ne budeš pored njih, niti shvatiti ozbiljnost situacije, jer nisi osetio taj strah, te prazne poglede, osobe koje leže, a ti ulaziš maskiran kao u filmu sa lampama i posmatraš ih i moliš Boga da su živi, jer noć pre toga četvoro ih nije uspelo, i taj dan još dvoje. Osećaj kada im meriš temperaturu i u sebi želiš da čuješ 36,2, a ne 38 i 39 bliži smrti. I svi zajedno na istom mestu, čekaju svoju sudbinu. Osećaj kad ne možeš dočekati da se pojavi prva smena, ti krećeš da se oslobađaš te opreme koja je već kontaminirana i paziš da ne napraviš slučajno neku grešku, a ko zna koliko si ih napravio za tih 10 sati noćne smene, i ja i sve moje kolege. Dezinfikuješ i ključeve, i sve što dodirneš. Ipak moraš da kreneš i misliš na sebe i na sve te medicinske radnike, koji su bili spremni da daju deo sebe za tebe, da ceniš njihov trud, volju i njihovu psihu…

Posle ovoga nisi više sav svoj, ukazuje naša sagovornica:

– Možeš pretpostaviti, gledajući slike sa “fronta”, te pečate na licu, umorne oči i tužne poglede, kako je biti tamo, i opet zbog svih nas i našeg boljeg sutra. Znala sam da neću moći da izbegnem ceo taj film i grizla me je savest ako ne bih otišla, jer bi zbog mene neki drugi kolega morao biti deo te priče i nije mi bilo prijatno pri toj pomisli. S druge strane su tvoja deca, koju želiš da zaštitiš, a ne možeš. Sad smo svi tu gde smo, vi koji treba da se malo potrudite da te vredne ruke i pozitivna psiha ostanu tu gde jesu, i da imaju sad što manje posla… jer neće dugo izdržati, a neće imati ko da ih menja. Znam da je svima više preko glave svih objava i priča o kovid-virusu, ali ovde već odavno sve izmiče kontroli, a mnogi toga nisu svesni, pa čak i osoblje koje se neprimereno ponaša i ne pridržava se zaštite, ako ne zbog sebe, bar zbog drugih. Sada je ovde neka druga priča, i nadam se da će se neko čudo desiti u narodu.

Ostanite kod kuće

– Svako je kroz ovih godinu dana imao različita iskustva, ali verujem da je svako našao svoj put kojim će najbolje gaziti, savesno i sa mnogo više samopouzdanja. Ne dozvolimo da nam naš um i duševno stanje krenu prema dnu, gde više ništa nije lepo i cvetno, gde je sve puno negativne energije koja nas menja i rađa u nama nešto što mi u prirodi našoj nismo – završila je deo svog dnevnika medicinska sestra Jovana.

U razgovoru za naš list ona je apelovala, posebno na starije generacije, da ostanu kod kuće.

Negovala i majku

– Rođenu majku sam negovala, sa jednom maskom i rukavicama, bez zaštitnog odela, u nadi i veri da će sve biti kako treba i ojačala još više. Zagrlila sam svoju majku svesna opasnosti i ne kajem se. Opet bih sve isto radila, u pitanju je moja majka.