pixabay.com
Foto: Ilustracija

Drugi svetski rat bio je najveći oružani sukob u istoriji čovečanstva. Trajao je šest godina, zahvatio gotovo sve kontinente, mobilisao više od 100 miliona ljudi i odneo živote oko 4% svetske populacije. Iza sebe je ostavio razmere razaranja koje ekonomija do tada nije poznavala.

Globalni troškovi rata

Prema procenama istoričara i ekonomista, ukupni troškovi rata premašili su 4.000 milijardi dolara u današnjim vrednostima. Uništena je infrastruktura, industrija i poljoprivreda. Samo u Sovjetskom Savezu rat je odneo trećinu nacionalnog dohotka i uništio stotine hiljada sela i fabrika, dok je Nemačka imala potpuno ruiniranu privredu.

Britanski istoričar Angus Maddison pisao je da je „Drugi svetski rat bio i vojni i ekonomski slom starih evropskih sila“, čime je otvoren prostor za uspon novih – Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza.

Maršalov plan – temelji evropskog rasta

Evropska obnova nije bila moguća bez američke pomoći. Maršalov plan (1948–1952) obuhvatio je 16 zemalja Zapadne Evrope i doneo ukupno 13 milijardi dolara pomoći što bi danas bilo više od 150 milijardi. Pored novca, važan je bio i transfer tehnologije, modernizacija proizvodnje i stabilizacija valuta.

Francuski ekonomista Jean Monnet izjavio je: „Američka pomoć nije nam dala samo sredstva, već i nadu da je posle ruševina moguć novi početak.“

Zahvaljujući toj pomoći i reformama, evropske privrede beležile su prosečan godišnji rast od 4–5% tokom pedesetih godina, što je bio temelj „zlatnog doba“ Evrope.

Jugoslavija – obnova bez Maršalovog plana

Jugoslavija je iz rata izašla sa gubicima većim od 40% nacionalnog bogatstva. Uništena je trećina železnica, većina industrije i veliki broj gradova. Procene govore da je samo u prvih pet godina posleratne obnove uloženo više od milijardu tadašnjih dolara što je ogroman iznos za siromašnu i razorenu zemlju.

Za razliku od Zapadne Evrope, Jugoslavija nije bila deo Maršalovog plana. Nakon raskida sa Informbiroom 1948. godine, dobijala je ograničenu zapadnu pomoć i kredite Svetske banke, ali je glavni oslonac bila plansku ekonomiju i mobilizacija sopstvenih resursa.

Tako su nastali veliki infrastrukturni projekti – izgradnja pruge Brčko–Banovići, hidroelektrane, fabrike i kombinat. Ogroman deo posla odradili su mladi kroz radne akcije, koje su imale i politički i ekonomski značaj.

Josip Broz Tito tada je govorio: „Naš narod je bio spreman na ogromne žrtve u ratu, a spreman je i na ogromne napore u obnovi.“

Evropa i Jugoslavija – različiti putevi, sličan cilj

Dok je Evropa, uz pomoć SAD, ušla u period stabilnog rasta i prosperiteta, Jugoslavija je težim putem gradila industrijsku bazu i prelaz iz agrarne u srednje razvijenu zemlju. Cena tog puta bila je visoka – dugotrajne nestašice, centralizovano planiranje i kasniji rast spoljnog duga.

Ipak, rezultat nije bio zanemarljiv: Jugoslavija je od zemlje sa 80% stanovništva na selu, u dve posleratne decenije izgradila gradove, fabrike i jedan od najspecifičnijih ekonomskih modela u Evropi.

Ekonomski bilans Drugog svetskog rata je dvostruk: globalna katastrofa sa gubicima nezabeleženim u istoriji, ali i temelj posleratnog ekonomskog čuda. Evropa je uz američku pomoć ušla u „zlatno doba“ privrednog rasta, dok je Jugoslavija sopstvenim snagama i specifičnim putem izgradila industrijski oslonac i pokušala da nadoknadi ono što je rat uništio.

Kako je istakao ekonomista Charles Kindleberger: „Drugi svetski rat je bio kraj jedne epohe i početak nove svetske ekonomske ravnoteže.“

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here