SILVER BAY SEAFOOD
POTREBAN BRZ RAD: Za jedan sat lososa prerade, zalede i transportuju

Umesto da letos odmor iskoristi i ode na more s porodicom, Radmilo Pecić iz Ćuprije, viši radiološki tehničar u Opštoj bolnici u Ćupriji, rešio je da dodatno zaradi i to, ni manje, ni više, nego na Aljasci!

Posao je našao preko jedne beogradske agencije, koja posreduje između Srba, zainteresovanih za rad u Americi i poslodavaca. Opredelio se za kompaniju Silver bej si fuds ( Silver Badž sea foods) i prešao 13.000 kilometara da bi čistio losose. U ribarskom mestu Naknek, jednom od šest, u kojima ova kompanija ima pogone, boravio je 14. juna do 29. jula. Firma je platila povratnu avionsku kartu i troškove viziranja pasoša, a imao je smeštaj i besplatnu hranu.

– U avionu je bilo 160 Srba. Leteli smo prvo do Njujorka, u kome smo ostali dva dana, zatim do Enkoridža, gde smo u karantinu proveli četiri dana, a zatim smo otišli u Naknek. Kad smo stigli, sve je bilo vojnički. Odmah smo zadužili opremu i zaštitno odelo, gumene čizme i kabanicu jer se u fabrici dosta koristi voda. Pokazali su nam šta i kako treba da radimo. Brzo sam se uhodao. Posao nije fizički težak, ali jeste naporan. Stoji se satima, smrznu se ruke, iako smo imali rukavice. Temperatura u fabrici je konstantno sedam stepeni jer je riba kvarljiva roba. Dnevno smo maksimalno radili 16 sati, ali uz pauze od ukupno četiri sata – priča Pecić za “Vesti”.

SRPSKA ZASTAVA U PRVOM PLANU: Sastanak poslodavca s radnicima

On dodaje da je za mesec i po dana, koliko je bio na ovom poslu, u fabrici obrađeno više od 18 miliona kilograma ribe. Kad losos uđe u fabriku, za sat vremena se preradi, zaledi, pakuje u hladnjače i transportuje do aerodroma. To je, veli naš sagovornik, fabrika koja “jede” one koji nisu spremni da podnesu. U jednom trenutku radilo je oko 900 njih, ali je oko 300 otišlo. On se psihički pripremio na ono što ga je čekalo, pa mu ništa nije bilo teško. Jedino mu je nedostajala porodica, s kojom je svakodnevno kontaktirao preko društvenih mreža.

– Zarađivali smo 13 dolara po satu, a prekovremene sate, posle osam redovnih, plaćali su nam po 18 dolara. Dobre radnike su čašćavali bonovima kojima smo mogli da pazarimo u prodavnici, koja je u sklopu fabrike. Znači, može lepo da se zaradi, ali svako ko planira da ode, mora da ima na umu da je tamo otišao da radi. Imali smo tri obroka dnevno, bilo je dosta ribe i mesa, a imali su i hranu za vegetarijance. Tokom svake pauze dobijali smo sokove, čajeve i sendviče. U kantini smo u svakom trenutku mogli da napravimo sendviče. Kažem, baš je sve bilo organizovano vojnički – seća se Pecić.

Imali su i sobu za odmor u kojoj su mogli da igraju stoni fudbal i stoni tenis, a bilo je i kompjutera jer se poslodavac potrudio da tokom pauza zaborave na težak posao. Pored Srba, bilo je dosta Meksikanaca, Portorikanaca, Ukrajinaca, Moldavaca, Bugara…

Radmilo Pecić (prvi sleva) s kolegama na Aljasci

Ćerke tri sata u krilu

Zbog korona virusa nisu smeli da napuštaju imanje fabrike, ali je ono tako veliko da je Peciću od smeštaja trebalo desetak minuta da dođe do hale u kojoj je radio.

– Neki moji drugari ostali su još mesec i po dana, a bilo je i onih koji su radili od aprila do kraja jula. Da sam mogao, i ja bih ostao, ali sam morao da se vratim na posao. Ćerke Tara (9) i Neda (4) su mi mnogo nedostajale. Kada sam stigao, držao sam ih u krilu tri sata. Posle svega moje iskustvo je pozitivno i ako budem mogao da se uklopim zbog obaveza na poslu otišao bih opet – kaže Radmilo.

U muzeju na Aljasci prepariran najveći uloveljeni medved

Medveda oterao vikom

Pecić kaže da su ih na prvom sastanku sa poslodavcem upozorili na mrke medvede, koji šetaju po okolini jer ih privlači miris lososa.

– Rekli su nam ukoliko ih vidimo, da odmah počnemo da galamimo i pravimo buku i da će medvedi pobeći. Tako sam i uradio prilikom bliskog susreta s tom životinjom – kaže Radmilo i dodaje da ga uopšte nije bilo strah jer je medved odmah pobegao kada je počeo da viče.