H. M. Vujičić
U našoj redakciji; Žarko Zečevvić

Nije bilo predviđeno da 2021. bude olimpijska godina. Ipak, ne ide uvek po planu. Verovatno bi Japanci, svakome ko bi im i u šali rekao da se Olimpijske igre odlože, rekli da nije normalan, ali od sredine marta 2020. svet igra po pravilima korone. Upravo zbog ove pošasti, umesto tog “predviđenog” leta, Igre smo gledali godinu dana kasnije. Iako se nismo nagledali spektakla, jer nije isto kada su tribine prazne, odnosno stadioni puni, radovali smo se više nego ikada. Srbija je u Tokiju osvojila devet medalja, a da nije bilo problema, pa i samog odlaganja, ko zna kako bi izgledao učinak “orlova”. Bilo kako bilo, čovek ne može da bude nezadovoljan. Naprotiv.

Gost redakcije “Vesti” na ispraćaju stare, odnosno dočeku Nove godine bio je Žarko Zečević, dugogodišnji funkcioner FK Partizan, danas, prvi potpredsednik Olimpijskog komiteta Srbije.

Kako iz vašeg ugla izgleda 2021?

– Što se tiče samog rezultata, treba da budemo zadovoljni, s obzirom na to da smo imali takmičare koji su se pripremali za 2020. koji su polako na zalasku karijere, kojima je 2020. bila možda i poslednji izlazak na međunarodnu scenu, pa su morali da prolongiraju sve na godinu dana. To je, možda, uticalo da osvojimo manje medalja, nego što smo objektivno mogli, ali ovaj rezultat je izvanredan, oko toga uopšte ne treba imati dilemu. Veliko je pitanje da li takav uspeh može da se postigne u Parizu 2024, s obzirom na to da je mnogo vrhunskih sportista završilo karijeru, a zapravo su bili nosioci tih nekih vrhunskih rezultata – počinje priču Zečević.

Pravo lice u LA

Suma sumarum?

– Ono što je karakteristično, to je podatak da je prvi put u istoriji, u našem olimpijskom timu bilo više žena (44), nego muškaraca (43). Polnu ravnopravnost smo apsolutno ispunili. Što se tiče medalja i samog učešća, Igre možemo da okarakterišemo kao vrlo uspešne i one bi trebalo da budu podstrek za neke buduće aktivnosti i delovanja, vezano za buduće pripreme sportista, a zadatak OKS je da brine o vrhunskim sportistima i rezultatima.

Ovaj olimpijski ciklus trajaće tri godine. Šta je plan za Pariz?

– Mislim da je perspektiva Srbije vrlo dobra, o čemu svedoči i podatak da smo izdvojili 48 mladih takmičara, koji sad već u ovom uzrastu pokazuju vrhunske rezultate, tako da će sledeće Igre, u Los Anđelesu 2028, biti pravi pokazatelj našeg rada u ove tri godine. Međutim, uvek iskoči neko, pojavi se neki supertalenat koji vas iznenadi, napravi odličan rezultat. Ne treba otpisivati Pariz, ali gledajući ukupan zbir svih tih vrhunskih sportista i njihovih rezultata, mislim da je Los Anđeles prilika gde će mnogo više biti istaknuta ta mladost, želja za rezultatom, uspehom i mogućnosti koje ćemo mi, kao zemlja, imati. To ne znači da sam pesimista za Pariz, međutim, objektivna slika je takva. Šta ćemo uraditi u ove tri godine, kako će se određeni sportisti pripremiti, videćemo.

Maljkovića nisam mogao da odbijem

Kako je došlo do toga da se prihvatite mesta potpredsednika OKS?

– Božidar Maljković je moj dugogodišnji prijatelj, da ne kažem višedecenijski. Kada je bio nominovan za predsednika, zvao me je i pitao da li želim da budem deo njegovog tima. Nisam mogao da ga odbijem. Inače, tim koji radi u OKS je izvanredan. Boža kao predsednik je vizionar i ima izuzetno iskustvo u sportu i nije mu teško da jednog dana bude u Subotici, drugog u Knjaževcu, trećeg u Pragu. Ima veliko iskustvo i može sigurno u jednom takvom sistemu da dođe do izražaja, pogotovo kada su u pitanju vrhunski rezultati i pripreme, kako i šta treba da se uradi. Ako neko ima “minuli rad” u tome, onda je to Boža.

Nije predsednik jedini kojim se dičite?

– Tu je Đorđe Višacki, kao generalni sekretar. Izuzetno školovan čovek, celog života u sportu, bio vrhunski veslač, napravio je čvrstu organizaciju, u smislu ljudi koji rade i on to vrlo dobro drži pod kontrolom. Ima i međunarodni ugled, s obzirom na to da je izabran za člana Izvršnog odbora MOK. I svi ostali koji rade u OKS su izvanredni ljudi. Na prezentaciji u MOK, pre dve-tri godine, sam se uverio u kvalitet ljudi, kada je Pere Miro, koji je vodio sastanak, rekao: “Kada dođe srpska delegacija, to je za nas holidej.” Još jedan detalj sa tog sastanka je vrlo interesantan.

Koji?

– Miro je rekao “vi ste svetski prvaci, vi izdvajate za sport 78 odsto od budžeta. Da li znate koliki je svetski prosek?” Mi odgovaramo da nemamo pojma. Kaže, 27 odsto! Toliko u drugim zemljama olimpijski komitet odvaja za vrhunski sport, a ostalo troši na sopstvene aktivnosti, putovanja. Mi smo prvaci u tom segmentu.

Kada ćemo biti prvaci u sredstvima kojima raspolaže OKS?

– To će, verovatno, biti za 200 godina. Recimo, Kajakaški savez Mađarske izdvaja 20 miliona evra, a naš budžet je četiri puta manji. I tu, da napomenemo, da ne misle ljudi da protežiram nekoga, ali da nije razumevanja predsednika Vučića za celu našu situaciju, koji stvarno ulaže u sport mnogo, ne znam kako bismo prolazili.

Žal za stadionom

Kada se pomene vaše ime i prezime, prva asocijacija je Partizan?

– Pa, nisam dugo bio u Humskoj 1, samo 40 godina – smeje se Zečević.

Otkud košarkaš u fudbalskom klubu?

– Po prestanku košarkaške karijere postao sam generalni sekretar Sportskog društva Partizan, sa 28 godina. Tamo sam bio sedam godina i valjda se nekome svidelo šta i kako radim i onda su me vrbovali za fudbalski klub. Tu sam opstao 23 godine.

Na šta ste posebno ponosni?

– Ponosan sam na to što sam radio u jednom velikom klubu, velikoj organizaciji, a ono što sam uradio, ne sam, ali sam bio neki vođa, to je sportski centar u Zemunu, koji sam napravio u trenutku kada je ova zemlja bila u najtežim uslovima, pred samo bombardovanje, bez dinara kredita. Sopstvenim sredstvima je Partizan izgradio sportski centar i to je i danas fabrika fudbalera. Ponosno mogu da kažem da je u ekipi koja je izborila plasman na Svetsko prvenstvo u Kataru sedmorica fudbalera iz omladinske škole Partizana.

Jedna od retkih ideja koju niste realizovali dok ste bili na čelu tima iz Humske jeste stadion. Gde je tu “zapelo”?

– Ne bih više da ponavljam, sprečio nas je državni vrh da tada napravimo stadion. Partizan je u to vreme imao završenu kompletnu konstrukciju, trebalo je samo da se usvoji regulacioni plan, posle čega bismo imali odrešene ruke da gradimo stadion. Međutim, njegovo usvajanje je stopirano, a već smo imali predugovore za šoping-mol, za biznis apartmane i za hotel… Hotel Radison ne bio bio tamo gde je sada, već na severnoj tribini partizanovog stadiona. Praktično smo skoro zatvorili finansijsku konstrukciju, a ideju o izgledu dao je švajcarski projektant Maraci, koji je napravio i stadion u Bernu, gde igra Jang Bojs. Ta maketa i danas postoji u Humskoj.

Da li mislite da ta ideja jednog dana može da se realizuje?

– U sadašnjim uslovima – teško! Morao bi da dođe neki mnogo veliki igrač, kome 250 ili 300 miliona nije velika para i da onda napravi stadion. Ideja je bila da se sruši postojeći stadion i da se na temelju toga izgradi novi.

Da li biste se vratili u Humsku?

– Ja sam, praktično, otišao iz Partizana jer, posle toliko godina, popnete se svima na vrh glave. I onda okrenete ljude protiv sebe, navijače… Počnu da vas etiketiraju raznim imenima. Da je ta ideja sa stadionom zaživela, sigurno bih ostao do kraja projekta, pošto bi mi to bilo praktično životno delo. Ali, s obzirom na to da nisam uspeo da razbijem neke predrasude, onda sam rekao da je bolje da se sklonim, da više ne vezuju za mene raznorazne stvari, ne prišivaju mi etikete, kompromitujuće stvari. Bilo je dovoljno: 30 godina kao profesionalac i 10-11 kao igrač, puna kapa. Praktično sam ceo život dao Partizanu.

Navijači plaćeni da skandiraju

Često ste bili na udaru navijača. Šta vam je najteže palo?

– S obzirom na to da sam znao da su bili plaćeni da to rade, nije mi bilo teško. Evo, jedan detalj… Trener Tumbaković dođe iz Kine na pauzu i hoće da gleda neku utakmicu sa mnom iz lože. Sedimo 15-20 minuta, ja kažem: “Što ovi ne počinju da viču Zeko lopove?” Pita Tumba da li sam normalan. Pa, rekoh, kad god počnu da skandiraju, mi posle dva-tri minuta damo gol. U nekom 25. počnu da se deru, mi u 27. pogodimo mrežu protivnika. Kaže Tumba: “Ti nisi normalan.” Ma, šta me briga. Važno je da mi damo gol, a oni neka viču šta hoće. Nije me pokolebala ta etiketa koju sam dobio u godinama njihovog divljanja. Nisam otišao zbog toga što su me etiketirali, prozivali familiju, majku, mrtvog oca, porodicu, decu… Dobro, prozivanje familije me je pogađalo, ali ovo ostalo me nije doticalo. Čak ni kada su me sahranili ispred stadiona, njih 1.500, iskopali raku i stavili krstaču, ni to me nije uzbudilo.

Da li idete na utakmice crno-belih?

– Idem, naravno. Pa, ja sam navijač Partizana do kraja života. Ne mogu da ga se odreknem. U svim sportovima, a naročito u fudbalu i košarci, konstantno sam uz crno-bele.

Da li je vreme za titulu u Humskoj?

– Vreme je uvek! Po onome kako je Partizan igrao u jesenjem delu, on je najkvalitetniji tim u Srbiji. Ukoliko održi ovaj kontinuitet i ovaj ritam, biće prvi – jasan je Zečević.

Bjeković prijatelj zauvek

U kakvim ste odnosima sa Bjekovićem?

– U odličnim! Mogu ja sa Bjekovićem, koji je srce dao za Partizan, kao i pokojni Moca Vukotić, da se razmimoiđem u razmišljanjima, stavovima, možemo da budemo na suprotnim stranama, ali mi kao prijatelji ne možemo nikada da se posvađamo i budemo neprijatelji. Što se tiče tog dela posla koji je Nenad radio, mislim da u Srbiji nije bilo boljeg.

Nema dana bez treninga

Nije tajna da godinama vežbate. Nekada ste svakodnevno džogirali svakog jutra. Kakav je slučaj sada?

– S obzirom na godine, sada brzo hodam. Trčao sam donedavno. Ne odustajem od fizičke aktivnosti. Svakog jutra Dragiša Vučinić, nekadašnji ljuti protivnički centar iz Crvene zvezde, ali veliki prijatelj i moj drug iz detinjstva, Ćoba Jovanović, sa kojim sam počeo da igram košarku u Kragujevcu, u Haj parku. Skoro svakog jutra smo na istom mestu, možda nedeljom napravimo pauzu.

Upoznavanje sa Kastrom

Pri ulasku u prostorije “Vesti”, Zečević je primetio sliku Fidela Kastra i odmah otkrio: njega sam upoznao. Kako?

– Bili smo na turniru na Kubi i na poluvremenu izlazimo iz svlačionice, ispred nas Fidel Kastro! Bilo je to 1973. On je tada bio Bog. Ispozdravljali smo se sa njim, popričali dva-tri minuta, pita kako nam je, mi odgovaramo super, nema ništa da se jede, ima samo ajkulino meso, ali vičemo super. Dolazi Goran Latifić, koji se zadržao u toaletu i ja mu kažem: “Šaki, gde si ti, bio Fidel Kastro?” On misli da se šalim, rekoh pitaj Ranka Žeravicu. Kad je Ranko potvrdio, Latifić počeo da čupa kosu.

Prvi kolektiv na Hilandaru

Da li je tačno da ste bili prvi koji je neki sportski kolektiv odveo na Hilandar?

– Jeste. Došli mi tamo, cela ekipa, dočekao nas Metodije, sadašnji iguman, ali tada je to bio Mojsije, 2002/2003, koji je kasnije dolazio u Beograd da osvešta sportski centar. Uglavnom, mi tamo, kafa, sok, pričamo o Hilandaru i treba neko od nas da se obrati. Kažem ja Slobi Novakoviću da to on učini, međutim, on kaže moraš ti… I ja, šta ću, ustanem i kažem: “Evo, oče Metodije, meni jedinom ovde nekrštenom i neverniku pripala čast da se obratim u ovom hramu svetosti.” Održim govor, ostavim prilog, čovek se nije dva dana odvajao od mene. Oduševio se zato što sam rekao da nisam kršten i nisam vernik, ali sam ga “kupio” predavanjem o istoriji srpskog naroda i tradiciji.

Zečeviću, završio si karijeru

Što ste tako rano prestali da igrate košarku?

– Kada sam došao na jedan trening, vidim tri igrača na mojoj poziciji – Boban Petrović, Miško Marić i Arsenije Pešić. Jedan ‘vata vrh table, drugi zakucava glavom, treći laktom, ja kažem “Zečeviću, završio si karijeru, dosta je bilo”. Svi su bili mnogo bolji od mene u to vreme. Gubiti vreme i sedeti na klupi nije bio moj imidž. Prestao sam sa košarkom i počeo da radim. Brzo sam spoznao gde mi je mesto.

Žoc i Pešić podigli kvalitet košarke u Srbiji

Kako komentarišete povratak Željka Obradovića?

– To što se Obradović vratio u Partizan, to je toliko podiglo kvalitet i interesovanje za košarku u Srbiji, da to nije normalno. Kada jedna takva ličnost dođe na čelo Partizana i jedan Svetislav Pešić prihvati mesto selektora, vi praktično, kada biste brojali najbolje trenere iz Srbije u poslednje vreme, da ne računamo Ranka Žeravicu i Acu Nikolića, od četvorice najboljih, dvojicu imate u Srbiji. Uz to, Božidar Maljković je predsednik OKS, pa kada pričate o sportu, to je takav podstrek za buduće generacije, koji podiže interesovanje publike, dece da počnu da se bave košarkom. Izvanredan potez. Retko u kojoj zemlji imate takve trenere.