B. Đorđević
UOBIČAJENI DNEVNI RITUAL: Ljiljana Milovanović Misbah u radnoj sobi

Pred kraj 2021. godine u redakciju “Vesti” stigla je čestitka povodom 29. rođendana našeg lista, ali i s najlepšim željama za 2022. Čestitku i pismo napisano ćirilicom naslovljeno na porodicu Vidaković, kako je navedeno, osnivače mojih i vaših “Vesti”, poslala je naša čitateljka Ljiljana Milanović Misbah iz Berlina. Ljiljanu je odmah potražio naš dopisnik iz glavnog grada Nemačke, a ona nam je rado ispričala svoju životnu priču.

Davne 1971. godine Ljiljana je kao studentkinja Umetničke akademije u Novom Sadu stigla u Berlin i od tada do odlaska u penziju promenila je više poslova, ali joj je slikanje i tada kao i danas bilo u prvom planu. I sada, dok provodi penzionerske dane, boje i četkice deo su njene svakodnevice. Na njenim delima su česti motivi uspomene iz zavičaja, a posebno su joj drage slike kojima su Novak Đoković i Angela Merkel, za koju smatra da je građanima Nemačke mnogo dobrog donela. Osim što svakodnevno slika, Ljiljana redovno čita knjige na srpskom jeziku, koje su joj dostupne, a posebno voli i poeziju, kojoj se posvećuje i na kreativan način, pišući stihove. Tu svoju delatnost smatra potpuno nezavisnom od slikarstva.

U STANU VIŠE OD 300 SLIKA: Ljiljana kraj svojih dela

Srpski bez poštapanja

Pošto su joj se druženja sa našim ljudima proredila, srpski priča samo sa sinom Vladimirom. Uprkos tome, veoma je razgovorljiva na srpskom jeziku, na kome se sa njom mogu nesmetano voditi i prijatni neformalni i filozofski razgovori, kao s nekim profesorom univerziteta. Pritom nema ni traga od sporadičnog “poštapanja” nemačkim izrazima, što nije retkost kod naših ljudi. Ljiljana nam je odmah na početku razgovora otkrila u čemu je tajna.

– Svaki dan čitam “Vesti”. To je za mene već godinama deo uobičajenog dnevnog rituala i najradije ih čitam u radnoj sobi, gde se kasnije posvećujem slikarskim platnima da dovršim započete motive. Volim moje “Vesti” i, verujte, bez njih ne mogu da živim. One me izveštavaju o svemu što želim da saznam. Zato sam se i odlučila da omiljenom listu uputim novogodišnju čestitku – kazuje Ljiljana.

Ovekovečena i Angela Merkel

Rođena je u Čoki, ali je odrasla kod babe i dede po majci, u selu Đala. Majka Banaćanka i otac Kruševljanin, koji je kao policajac dospeo u Čoku, živeli su u Kneževcu, gde je Ljiljana završila i gimnaziju. Put do škole, dug 14 kilometara, savladavala je autobusom, a često i biciklom. Intenzivno kretanje joj ni sada, u 72-oj godini, nije strano.

– Često vozim bicikl ili idem na džoging, a i do prvog kioska gde mogu da kupim “Vesti”, redovno pešačim pola sata u jednom pravcu. Na taj način održavam kondiciju i to je jedan od razloga što se nisam pretplatila na “Vesti”, a drugi je što poštanski službenici pošiljke ne dostavljaju uvek na vreme – ističe naša sagovornica i nastavlja svoju ispovest.

SEĆANjE: Uz paletu i četkice decenijama

Nakon gimnazije krenula je da studira na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Posle izvesnog vremena, a pre završetka studija, poželela je da ode u Nemačku. Njeni roditelji se s tim nisu slagali, pa je za pasoš i za put morala sama da zaradi na banatskim poljima. Sa drugaricom iz Kikinde, koja je bila zubni tehničar, upućuje se za Berlin, gde su se tražili radnici za rad u industriji mesa.

Naslikala i Novaka Đokovića

Od mesare do Diora

Po dolasku u Nemačku nastavila je da teško radi kako bi izdržavala svoje u Kneževcu.

– Nije bilo ni lako ni prijatno, radilo se po 12 sati dnevno. Prvih dana rada u fabrici mesa bilo je vrlo teško. Radile smo na metalnim stolovima, u gumenim čizmama, keceljama i gumenim maramama, a bilo je i puno dima jer je tu bila sušionica mesa. Radile smo sa mesarima, koji su bili vrlo nekulturni, vulgarni i pohlepni. Imala sam i zdravstvenih problema, ali sam pobedila i sudbinu i sebe jer sam izdržala prvih godinu dana, posle čega sam mogla da promenim poslodavca. Život mi je bio pun trzavica, na koje sam se vremenom navikla. Ali neprestano sam slikala, svoje radove izlagala i u lekarskim ordinacijama, studijima za sinhronizaciju. Prodavala sam slike, kad god mi je zatrebao novac – priča Ljiljana koja sada u svom domu ima više od 300 slika.

UZ ČESTITKU I PISMO: Ćirilicu nije zaboravila

Završila je turističku školu i uspela da dođe do boljih poslova, U poznatoj izdavačkoj kući Ulšatjn vodila je komunikaciju sa čitaocima, a bila je i član žirija čitalaca “Berliner morgenposta”, na 55. Berlinalu. Radila je i za modnu kuću Kristijan Dior i to joj je kaže bio najlepši i najbolji posao u Nemačkoj.

Kuća u Banatu stalna inspiracija

Nije lako biti stranac

U knjizi “Pojedi parče brota” (brot-hleb) Zdravka Ilića, u kojoj su objavljeni intervjui sa jugoslovenskim građanima u Saveznoj Republici Nemačkoj, 1986. godine, Ljiljana je bila krajnje iskrena, umela je da sagleda i prenese svu težinu početka privremenog rada u inostranstvu, o čemu naši ljudi nerado govore. Na tu temu se u knjizi, oglasila i pesmom “Optuženi stranac”, koja se završava stihovima: “Da li pripadaš onom ko te plaća? Ili ko te voli?”

Osim te, u knjizi je objavljena i njena pesma “Kuća na severu Banata”.

Pisma iz Sajgona

U početni period boravka u Nemačkoj nešto svetlosti unela je romansa, započeta kad je prvi put otišla na igranku. Nepoznati muškarac nije prestajao da je poziva na ples, bez obzira što je govorio na, za nju, nerazumljivom jeziku. Ispostavilo se da je to američki oficir, stacioniran u Nemačkoj, po imenu Robert, koji je mislio da je Ljiljana Italijanka, pa joj se na tom jeziku i obraćao. Njenu bojazan da mu se neće svideti to što se bavi mesarskim poslom Robert je ubrzo otklonio i često je čekao ispred fabrike mesa. Posle prekomande u Vijetnam, gde se u to vreme vodio rat, Ljiljana se priključila protestima omladine protiv tog rata. Ljubavna pisma redovno su stizala iz Sajgona dok Robertova oficirska karijera i život nisu okončani u Vijetnamu.

Priredba povodom Dana Republike

Brak, razvod, folklor

U Berlinu Ljiljana upoznaje i Slobodana Buljugića sa kojim se venčava i dobija sina Vladimira. Brak nije dugo potrajao zbog nerazumevanja za Ljiljaninu potrebu da se bavi slikanjem i poezijom. Sin Vladimir odrasta kod njenih roditelja u Banatu i vraća se u Berlin sa 17 godina.

Odmah posle razvoda, slikarka je počela da odlazi u naše klubove, ali ne tako često. Igrala je u folklornoj grupi, igrala je i šah, a povodom tadašnjeg Dana Republike, rado se odazivala da bude voditelj na priredbama u jugoslovenskim klubovima i u tome bila veoma umešna.

Isečci koje Ljiljana želi da objavi u knjizi

Zrnca mudrosti

Osim što čita “Vesti” od prvog broja, Ljiljana svakodnevno iseca rečenice i misli objavljene u rubrici “Zrnca mudrosti”, koje ne želi da zaboravi. Brižljivo sakuplja i čuva, u želji da ih sve jednog dana objavi u posebnoj knjizi.

BORBA PROTIV VIRUSA: Jedno od dela inspirisano pandemijom

Korona i na platnima

Svoju potrebu za slikanjem ne može i ne želi da savlada. Dok je u početku težila ekspresionizmu, kasnije se posvetila impresionističkim predstavama prirode, s povremenim, veoma uspelim izletima u kubizam. U prethodne dve godine, mira joj ne da pandemija, pa je korona virus “zahvatio” i njena slikarska platna. Ljiljana smatra da je važno na platna preneti i naše unutrašnje borbe s nemirima koje je donela ova opaka bolest, što će u budućnosti biti i važan dokument. Ona smatra da statistike, govori i izveštaji o toku pandemije nisu dovoljni.

Pismo zahvalnosti direktora Instituta “Robert Koh”

Kopije slika, u digitalnoj formi, Ljiljana je poslala i Institutu “Robert Koh”, jednom od najstarijih biomedicinskih instituta na svetu i vodećoj nemačkoj instituciji za praćenje korone. Lotar Viler, direktor te ustanove, poslao joj je pismo zahvalnosti zbog umetničkog doprinosa u borbi protiv korone.