H. M. Vujičić
Sećanje na žrtve: Deca sa fotografijama pobijenih članova porodice

Reporteri “Vesti” bili su u Bratuncu na obeležavanju 30 godina stradanja Srba.

Čitave porodice su zatrte, mnoga sela izbrisana, a niko za to nije odgovarao, je li to pravda pitaju se meštani Podrinja i Birča.

Tu među silnim kamenim, belim krstovima joj je muž. Zarobljen je 1992. godine, na Zalazju. Tek posle desetak i više godina uspela je da ga sahrani. Vratili su kosti. I to ne sve.

– Sahranila sam to što su mi vratili. Šta ću… – priča 62-godišnja Radenka Tubić. Rodom iz Zalazja, srpskog sela koje je na Petrovdan, 12. jula 1992. godine sravnjeno sa zemljom.

Vojnici pod komandom Nasera Orića su upali i pobili sve što se kretalo. Ukupno 69 civila. Njih 32. je tada zarobljeno. Niko se živ nije vratio.

– Nikada niko nije optužen, nikada osuđen za ovaj zločin. Je l” to pravda? Smeju li i Srbi uopšte da kažu da su bili žrtve i zbog čega niko do sada nije želeo da čuje krik majke Dobrinje kada je pronašla lobanju sina Živana, majke Slavke Matić iz Bjelovca kojoj su ubili muža i dve ćerke, Ljubinke Simić iz Poloma kojoj su ubijena trojica sinova, Ljubiša, Mitar, Nenad. Plač Cvetka Ristića iz Skelana za majkom, ocem, sestrom i bratom. Eno ga, nedavno se skućio, dobio dete – nabraja Radenka.

Radenka Tubić

Proteklog vikenda na Gradskom i Vojničkom groblju u Bratuncu, obeleženo je 30 godina od stradanja 3.267 civila i vojnika stradalih u poslednjem ratu.

Spomenici od belog kamena i crne marame oko njih. Među mermernim pločama je i spomenik na kome je fotografija mladića kako pozira sa kalašnjikovim.

Verovatno je to bila slika za drugare, da se pokaže, jer nije imao 18 godina, još nije služio vojsku.

– Od tri moja sina, Slaviša je te 1992. bio najstariji. Uzeo je pušku da bi branio svoj kuću i svoju braću. Poginuo je negde na liniji, dok je Bratunac bio u muslimanskom okruženju – priča Radinka Đurić.

Tuguje za sinom: Radinka Đurić

Gotovo svaki dan je na groblju. Priča sa svojim Slavišom. Najčešće dolazi sa unucima. Tu su deca i naučila kako se pale sveće za pokoj duše, kako se plače…

– Nema ti ovde kuće bez crne marame. I nema mesta na kome nije prosuta naša krv. Svakuda, na svakom mestu oko Bratunca je bilo stravičnih zločina. Gde god da su napali, muslimani su te 1992. i 1993. počinili stravične zločine. I niko od njih za to nije odgovarao. Ovde sam bila sve vreme rata, sve sam gledala svojim očima, sve znam – kaže ova žena.

Pored je sin. Neće da priča. Kasnije tokom rata se priključio “Vukovima sa Vučjaka”, a posle rata radio u zajedničkoj vojsci.

– Patrijarh nas je pozvao da oprostimo. I opraštamo, ali boli to što se samo Srbi proglašavaju za zločince, a ovde su čitave porodice zatrte, mnoga sela su izbrisana sa geografskih karata i nikom ništa – priča kroz zube.

Srpska rana: Groblje u Bratuncu

Zora Kuljanin, predsednica Udruženja žena žrtava rata za regiju Birač kaže da je do sada na spisku ovog udruženja evidentirano 57 žena iz Srednjeg Podrinja i Birača koje su preživele neki oblik ratnog zločina, ali da ih je bilo mnogo više.

– Ovde su žene, Srpkinje stradale na najmonstruoznije načine: silovali su nas, mučili, iživljavali se. Mnogo godina za naše patnje niko nije želeo ni da čuje. I danas je tako, ali činimo sve da to promenimo. Bilo je sa svih strana zločina, ali budimo iskreni da su stradali i drugi, a ne samo muslimani. I to najviše boli, što naša patnja nikoga ne zanima – ističe Kuljanin.

Čekamo pravdu: Zora Kuljanin

Kaže da mnoge žrtve više nisu žive, mnoge se iselile, a mnoge se i dalje stide da javno kažu kroz kakav pakao su prošle.

– Kao da je to njihova, a ne sramota onih koji su se iživljavali – kaže Kuljanin.

Opraštamo, ali ne zaboravljamo

Zora Kuljanin sumnja da će srpske žrtve ikada dočekati pravdu.

– Prošlo je 30 godina i sve manje i manje je šanse da iko odgovara za zločine nad Srbima. Patrijarh Porfirije nas je na parastosu pozvao da oprostimo i da se pomirimo sa nekadašnjim komšijama. Možemo oprostiti, ali ne možemo zaboraviti. Ne može se to izbrisati iz sećanja – priča predsednica regionalnog odbora Udruženja žena žrtava rata.

Deca stradalnici

Trebalo bi napraviti poseban spisak stradale dece iz ovog dela BiH, smatra Kuljaninova, naročito onih koji su ubijeni 1992. i 1993. godine.

– Vladimir Gajić je imao četiri godine kada ga je pogodio geler granate ispaljene iz Srebrenice. Biljana Nikolić je imala sedam, a Zorica Božić 12 godina. Zajedno su ubijene… Slobodan Stojanović je pobegao sa porodicom iz rodne Kamenice kod Zvornika, a onda se vratio po kuče. Imao je 12 godina. Zaklala ga je Albanka, Efeta Veseli iz Vlasenice. Brani Vučetiću koji je imao devet godina pred očima su pobili celu porodicu… Mogu ovako do sutra da vam nabrajam. Meni su muslimani oteli sina koje je tada imalo samo devet meseci. Vratili su ga posle nekoliko dana. Šta im je beba smetala – pita Zora Kuljanin.