– Deset sati kasnije, kolege i koleginice već bi pružali tanjire, harmonikaš Rade bi drmao neku proletersku pesmu, direktor bi držao govor, iako ga niko ne bi slušao, po livadi bi igralo kolo, a iza borića… A danas, nemaju radnici ni pile da okrenu na ražnju, a kamoli vola! – kaže Slavko Gudurić (56), metalski radnik iz Užica.
Kad ste poslednji put bili sa kolegama na prvamajskom uranku?
– Bolje me pitajte kad sam se pozdravio sa dobrim životom! Nismo bili zajedno na uranku više od 20 godina. Toliko traje radnička agonija. Eto, nekad su radnici za 1. maj na Zlatiboru pekli volove, jagnjiće i prasiće, a danas na ovaj praznik mešaju beton kako bi dopunski zaradili koji dinar da prehrane porodice. Nema sreće dok radnik jagu ne okreće!
Uhvatićemo pevca
Gde ćete za 1. maj? – Na selo. Ako bude sreće, žena i ja uhvatićemo jednog pevca. |
Žalite za tim "proleterskim" vremenom?
– Svako normalan žali za vremenom u kome je bio bezbrižan, u kome nije strahovao od tehnološkog viška, od stečaja, od ratnih poziva, od novog gazde, od naoružanih budala koje šetaju ulicom. Naravno da i ja žalim. Ma koliko to vreme možda nije bilo dobro za neke profesije i za neke ljude, za radnike je ono bilo dobro jer je, konkretno u mojoj fabrici, običan radnik sa desetak godina radnog staža dobijao stan ili kredit za kuću s rokom otplate od 30 godina.
Mnogi kažu da radnici danas plaćaju cenu tadašnjeg lepog života.
– Nešto tu nije tačno: radnici su i onda i danas radili. Naš radnik je uvek radio. I ovde, u Srbiji, i kad ode napolje, u Nemačku ili Švedsku. Međutim, loše se stvari događaju oko radnika. Bojim se da radnici danas plaćaju cenu dobrog života nekih političara i tajkuna. Radnici su danas postali roba. Skoro sam pročitao jedan aforizam. Kaže: "Kupio sam fabriku i pride sto radnika. Neka ih, ne traže leba."
Zašto se ne bunite?
– Protiv koga? Ako se radnik buni protiv Cvetkovića i Tadića, odnosno protiv Vlade, oni kažu da navija za opoziciju, za Nikolića i Velju, da su ga oni nagovorili. Ako ćuti i trpi, oni kažu da je tadićevac. Ovde se sve izvrće i prevrće. Ovde ništa nije postavljeno na svoje mesto. Danas se u Srbiji bune samo oni kojima je voda došla do grla, koji nemaju ni za hleb ni za lek. Svi drugi ćute i trpe.
Dve godine bez plate
– Zamislite da je pre 25 ili 30 godina neko radio po godinu ili dve bez plate? Pa direktor takve fabrike bi završio na Golom otoku ili bi ga streljali. A danas, čovek radi dve godine bez plate i nikom ništa. Kažu, propala firma, gazda kidnuo u Italiju i ćao. Pa, ne može tako! |
Imaju li radnici danas prava?
– Imaju na papiru. Papir trpi sve. U stvarnom životu je drugačije. Moja je sreća da radim u fabrici u kojoj se poštuje kolektivni ugovor, gde radnici imaju neka prava i primaju redovne zarade. Ali, sve okolo je haos. Ljudi rade kao crnci po 10 sati dnevno za manje od 200 evra. Žene u kioscima rade ceo mesec za 100 evra. Mnogi rade po godinu dana bez plate.