Z. Raš
Ljubiša Tumbaković

Kad je saopšteno da je Ljubiša Tumbaković novi selektor fudbalske reprezentacije Srbije mnogi su spontano reagovali: najzad pravi čovek na pravom mestu. A i on je u prvoj rečenici na zvaničnom predstavljanju bio iskren rekavši: dugo sam čekao na ovu konferenciju za medije, ali sam svakako srećan i ponosan.

Po onoj narodnoj – ko čeka taj dočeka – popularni Tumba ostvario je svoj trenerski san u 68. godini, posle više od četiri decenije marljivog, savesnog i odgovornog rada.

Najtrofejniji u istoriji Partizana i naš najuspešniji trener u Kini zaslužio je i rezultatima i načinom na koji je posvećen fudbalu maltene od malih nogu.

Rođen 2. septembra 1951. godine na Dorćolu, zavoleo je fudbal otkad je prohodao. Igrao je sa drugarima iz kraja u porti Crkve Aleksandra Nevskog. Tu ga je zapazio Baća Rajić, po povratku sa treninga Radničkog, kada bi svratio da talentovanim dečacima pokaže neku fintu.

Odselio se, međutim, na Voždovac, a u komšiluku Aca Atanacković, jedna od Partizanovih legendi, koji je odmah prepoznao talenat i odveo ga na Stadion JNA.

Prošao je sve mlađe selekcije i stigao do priprema prvog tima crno-belih. Ali je 1971. poslat u Vardar, da se u veznom redu kali uz skopske legende, Mečkarova i Plačkova.

Godinu dana kasnije otišao je u Radnički iz Sombora, gde je nedugo zatim odslužio i vojsku, u četi zajedno sa Draganom Džajićem. I danas je prijatelj sa legendom Crvene zvezde, čak su i prve komšije na Topčiderskom brdu…

Imao je, međutim, problema sa plućima, dugo je bio u bolnici, a onda morao da prekine karijeru. Pokušao je još jednom, 1975, u beogradskom Komgrapu, gde ga je zapazio Zdravko Majkić i odveo kod brata Bore u Radnički.

Produžio je za kratko igračku, a već 1977. počeo trenersku karijeru, radeći sa najmlađima, takozvanim petlićima. I punih 10 godina pre nego je postao trener prvog tima nekada popularnih Majstora sa Dunava, koji su se sa Dorćola preselili na igralište kod Studentskog grada.

Četiri godine kasnije vratio se najmlađima, ali u Partizanu. I tu je “osvojio” legendarnog Ivicu Osima. Kad je Švaba napuštao Partizan 1992. za naslednika je predložio tada anonimnog trenera. Srećom, poslušali su ga Nenad Bjeković i Žarko Zečević i od tada je sve o Tumbakoviću manje-više poznato…

Majka Vojka (od Vojislava), koja je najviše brinula za njegovu karijeru i budućnost, zbog prerane smrti 1988. nije dočekala da vidi svog Ljubišu kad je postao uspešan i poznat. Devedesetih godina prošlog veka Tumba je osvajao trofeje i sticao sve veću popularnost, ali se nije promenio. Ostao je skroman, zadržao prijatelje iz detinjstva i dana kada je u Radničkom po sedam ili osam meseci čekao platu, radeći iz ljubavi prema fudbalu i sa nemerljivim entuzijazmom. Eh, kako bi majka Vojka bila ponosna…

Harizmatičan, strastven, pošten, iskren, druželjubiv, gotovo uvek sa osmehom na licu. Pravi šmeker. I široke ruke, spreman da pomogne ljudima u nevolji, ne samo porodici supruge kad je izbegla iz Kakme kod Benkovca, nego i mnogim znanim i neznanim iz sveta fudbala.

Kod navijača Partizana postao je ikona, a kod navijača Crvene zvezde uvek poštovan. Često se šalio na račun crvene boje, kao zagriženi navijač crno-belih. Jer, cenio je najvećeg rivala, slavio pobede i trofeje a sportski čestitao posle poraza.

I danas je posvećen najpre porodici, supruzi Nedi, kćerki Tamari, zetu Milanu i unukama Tei i Mili, a onda i užem krugu prijatelja, s kojima je uvek delio dobro i zlo u poslednjih pedesetak, pa i više godina.

I, na kraju, a ništa manje važno, od prvog dana bio i do danas ostao prijatelj “Vesti”, radujući se svakom našem uspehu kao i mi njegovom.