
Svako veče pred spavanja Rizo (42) i Fahira (38) Drekovića, iz sela Trnava kod Novog Pazara izljube svoje sinove: Rijada (7), Rafeta (6) i Amira (4) i pomole se bogu da svi zajedno jutro dočekaju živi i zdravi. Zbog nestabilnog i pokretljivog tla, kuća Drekovića puca sa svih strana, preti joj rušenje i opasnost da se plafon i krov u snu sruče na glave.
– Živimo u strahu dve godine, u početku smo mislili da će se prskanje kuće zaustaviti i da se naš dom neće srušiti. Vremenom, naprsline, a sada i pukotine, postajale su sve veće i opasnije i definitivno, kući više nema spasa. Dolazila je građevinska inspekcija i naložila nam da se iselimo, jer možemo da izginemo – priča Rizo.
On naglašava da njegova porodica nema alternativu i da je prinuđena da se svake noći izlaže smrtnoj opasnosti.
– Nemamo gde da se iselimo, jedino na ledinu pored kuće i da se smrznemo od studi. Uz pomoć komšija i nekoliko dobrih ljudi iz Novog Pazara prošle godine započeli smo novu kuću, lepo je krenulo, izašli smo iz temelja, kupili i nešto građevinskih blokova i tu je sve stalo, za dalje nije bilo novca – dodaje Rizo.
Pošto se situacija iz dana u dan pogoršava, prinuđeni smo da spavamo na smenu, dok se deca odmaraju, kako bi spremna otišla u školu, jedno od nas dvoje dežura, čim čujemo da nešto puca na tavanu, u zidovima ili na krovu bežimo napolje, nekoliko noći ove zime morali smo da provedemo van kuće – ističe Fahrija Dreković.

Porodici Dreković baš se ne da. Teškom mukom sagradili su kuću koja se ruši, odvajali su od usta, Rizo je radio kod novopazarskih krojača, a subotom i nedeljom je išao u nadnicu kako bi sakupio novac za ciglu, crep i građu. I taman kada su se uselili i počeli normalan život, sve je krenulo naopako.
Rizo je nadničeći kopao kanal i teško povredio nogu, ugrađena mu je šina i šrafovi, pa je sada poluinvalid i nije u stanju da radi, a supruga Fahrija jedva prehranjuje još nejake sinove.
– Zbog opasnosti od rušenja savetovano nam je da isključimo struju, dolazili su električari da nas odseku sa električne mreže, jedva smo ih ubedili da nas, zbog dece koja u mraku ne mogu da pišu domaće zadatke, ne ostavljaju bar bez jedne sijalice – dodaje Fahrija i nada se da će im opštinari, koji do sada nisu mnogo marili za njihove nevolje, pomoći da nekako ponovo dobiju krov nad glavom.
Rizo se takođe uzda u dobre ljude poreklom iz ovih krajeva, jer im je cilj da sagrade bar jednu sobu u kojoj bi zajedno sa decom mogli mirno da žive.
Često i gladni
|