Privatna arhiva
UZ SRBE KAD JE BILO NAJTEŽE: Jeni Ligtenberg

U svojoj rodnoj Holandiji, u Amsterdamu, prošle nedelje je, u 92. godini, preminula Jeni Ligtenberg, apotekarka koja je najveći deo rata u Bosni provela u ratnoj bolnici Koran na Palama, ali i u fanatičnoj borbi da svet čuje drugačiju istinu od crno-bele matrice da su Srbi jedini krivci.

Ova hrabra žena je umesto tri dana, u neposrednoj blizini fronta provela pune tri godine tako što je u Republiku Srpsku došla o svom trošku, a onda, deleći sudbinu lekara i medicinskih sestara, pomagala u nabavci lekova i hrane, istovremeno šaljući i na stotine pisama predstavnicima međunarodne zajednice da Srbi nisu onakvi kakvim ih je Zapad predstavljao.

Nojeva barka

Njena hrabrost, ali i požrtvovanje tokom rata opisani su u dokumentarnom filmu “Jeni, malo svetlo sa Zapada”, koje je premijeru imalo decembra prošlo godine u više gradova Republike Srpske i Srbije. Film je snimljen po knjizi “Ratni dnevnik Pale 1993-1995”, koju je, prema njenom dnevniku, priredio akademik dr Mirko Šošić, ratni hirurg koji je i jedan od svedoka ljubavi i požrtvovanju Jeni Ligtenberg prema srpskom narodu u Bosni.

DRAGOCENO ŠTIVO: Promocija kwige “Ratni dnevnik Pale 1993-1995”

U razgovoru za “Vesti”, akademik Šošić se priseća prvog susreta sa holandskom humanitarkom.

– Jeni je stigla u Republiku Srpsku i ratnu bolnicu na Koranama kod Pala tako što je prethodno pozvala tadašnjeg ministra zdravlja dr Dragana Kalinića i zamolila da joj se dozvoli da dođe sa jednim od transporta humanitarne pomoći i ostane par dana kako bi videla ko su ti Srbi za koje je prethodno sakupljala pomoć. Verujem da je dr Kalinić i sam bio iznenađen kada je 10. septembra 1993, posle silnih dana u putu, ispred svoje kancelarije ugledao ženu od 60 godina u kabanici i s kišobranom u rukama. Malo zbog gužve, a više zbog težeg sporazumevanja, tada je pozvao i mene i “predložio mi” da je prevezem u bolnicu i onoliko koliko je to moguće informišemo je o našem radu. Pitao sam ga gde da je smestim, a on, onako u žurbi, lakonski mi je odgovorio: “Vodi je kući.” Kada smo stigli na odredište ona je bila u šoku, jer je naša ratna bolnica zapravo bio prepuni hotel, od izbeglica iz Sarajeva, medicinskog osoblja i njihovih porodica, pa sve do ranjenika koji su, čekajući pregled, na nosilima, ležali u velikom restoranu. Bila je to prava Nojeva barka u kojoj su se operacione sale nalazile u hotelskim salonima i na drugim “čudnim” mestima, da iz današnje perspektive deluje neverovatno da smo tokom rata lečili oko 20.000 pacijenata i imali oko 12.000 operacija – priča dr Šošić.

Jeni s osobljem bolnice Kora

Slala šlepere pomoći

Objašnjava da mu je Jeni tokom te vožnje do bolnice objasnila da će privremeno, dok joj se ne nađe smeštaj u bolnici, spavati kod porodice Marinković jer se prethodno tako dogovorila sa njihovim sinom koji živi i radi u Holandiji, a sa kojim je sarađivala u prikupljanju donacija.

– Čim se ukazala prilika, Jeni smo preselili u bolnicu, u dvokrevetnu sobu na prvom spratu hotela, koju je delila sa jednom mlađom medicinskom sestrom. Od tada pa do kraja rata, ona je 24 časa bila dostupna ne samo u apoteci, već i nama doktorima, ali i medicinskim sestrama ili drugom pomoćnom osoblju. Za nju nije bilo posla koji je nemoguće završiti – priča akademik Šošić.

U njenom dnevniku je ostalo zapisano da je Srbe zavolela tako što je krajem 1992, radeći kao apotekarka, počela da pomaže u dešifrovanju lekova kojih, zbog sankcija, nije bilo u bivšoj Jugoslaviji, a nosili su druge nazive u odnosu na one na Zapadu. Ubrzo se uključila i u humanitarni rad koji je rezultovao brojnim šleperima pomoći Srbima u Bosni.

– U Holandiji sam počela da prikupljam neutrošene lekove, kucala sam na vrata gradskih i bolničkih apoteka i, što se više primicao 1. april, datum kad je trebalo da nastupi moja planirana prevremena penzija, to su moji planovi da odem u Bosnu da radim, postajali konkretniji. Moj izbor je veoma svesno pao na područje pod kontrolom bosanskih Srba, o kojima su mediji, po mom osećaju, izveštavali previše jednostrano – navela je Jeni u svom dnevniku koji počinje u januaru 1993, a završava se tri godine kasnije, nedugo pošto se vratila u Holandiju.

Antifašista u duši

Akademik Šošić objašnjava da je podvig ove žene još veći jer se u 63. godini života odlučila na odlazak u ratom zahvaćenu zemlju, a da nije znala ni reči srpskog.

– Pritom, i većina našeg stanovništva nije znalo nijedan strani jezik, ali Jeni je i pored te objektivne prepreke brzo uspela da se snađe zahvaljujući jakoj želji i beskrajnoj motivisanosti da pomogne, a pomoć nam je tada bila nasušnija od hleba. Podsetiću da je to bilo vreme kada je enormna količina lekova i pomagala sa svih strana sveta stizala u bolnicu. Bilo je tu i donatora, ali i “donatora”, odnosno onih kojima je to bila prilika da se oslobode neverovatne količine otpada, lekova kojima je istekao rok. Sve se to pretvorilo u gomilu đubreta koja je predstavljala opasnost i za ljude i okolinu. Kada je Jeni videla taj haos ljutito je izustila “Fuj” i odmah počela da strpljivo odvaja sve one lekove koji su mogli da se iskoriste. Taj njen elan je bio fascinantan, posebno kada je odlučila da posle tri dana ostane i pomogne u radu bolnice. Od trenutka kada se preselila u “hotel” radila je bukvalno po 24 časa istovremeno šireći neverovatnu pozitivnu energiju, uvek nasmejana i dobronamerna – priseća se dr Šošić.

Jeni Ligtenberg je uskoro preuzela upravljanje bolničkom apotekom, a to je značilo ne samo da je izdavala lekove, već ih je sakupljala, sortirala, ali i zamenjivala sestre u intenzivnoj nezi, uz obrazloženje da je to njena dužnost jer one imaju decu ili muževe po rovovima.

– Mnogo smo pričali. Rekla mi je da ima još sedmoro braće i sestara, a da joj je otac imao malu fabriku obuće koju su mu Nemci, 1941. oduzeli i pretvorili su svoju komandu, zbog čega su oni tokom Drugog svetskog rata više bili gladni nego siti. Zbog toga je, kao dete, iz protesta često bacala kamenice na osvetljene prozore te bivše očeve fabrike. Te slike iz detinjstva su je odredile da kasnije, posle rata bude veliki antifašista koji je učestvovao u nizu protesta. Za nju su Hans Ditrih Genšer i Klaus Kinkel bili fašisti i to nije krila. Valjda je zbog njihovog odnosa prema Srbima odlučila da ne veruje izveštajima zapadnih medija koji su nas ocrnili, pa je počela da sakuplja pomoć – objašnjava dr Šošić.

Na osnovu ovog dela snimljen je dokumentarni film

Verovala u Boga i pravdu

U tim razgovorima je saznao i da se Jeni još kao mlada majka razvela.

– Kako zbog dece nije mogla da radi kao farmaceut prehranjivala je porodicu tako što je osnovala dnevni boravak za mališane ometene u razvoju. Tek kada su deca odrasla zaposlila se u Valerijus klinici u Amsterdamu. Tamo je stekla društvo dve Srpkinje i tako je sa njima počela njena aktivnost u pomaganju srpskog naroda.

Privrženost Srbima, ali i idealima pravde je prema rečima ovog akademika kod Jeni bila na nivou “dečje naivnosti”:

– I pored svega, svih nepravde s kojima su se Srbi suočavali, ona se nikada nije predavala. Stalno je slala pisma svetskim čelnicima, od Džimija Kartera, preko Hansa van den Bruka i svih drugih političara tog vremena, objašnjavajući veoma argumentovano koliko greše u politici prema Srbima. Takođe im je iznosila i veoma logične planove o načinu na koji da se humanitarna pomoć raspodeli svim narodima u BiH i da međunarodna zajednica ne sme da diskriminiše Srbe. Više puta sam je ubeđivao da je to uzaludan posao jer tu su političari, pokvarenjaci. Ali, njen optimizam je bio zadivljujući. Uveravala me je da je to moguće jer je “Van den Bruk vernik”, da je išla u školu zajedno sa njegovom sestrom, kao i da mora da je razume kao hrišćanin. Verovala je u Boga i pravdu i to u neku univerzalnu verziju jednog Boga za sve vere. Verovala je u Boga koji sve vidi i prati i koji razume njene molbe. Verovatno je ta njena prava vera u Boga, za današnje vreme arhaična i prevaziđena, presudila da dođe i da nam pomogne. Naši ljudi, satanizovani i prokleti od većine sveta, sa radošću su se vezali za ovu dobronamernu ženu – poručuje akademik Mirko Šošić, jedan od najcenjenijih ratnih hirurga Republike Srpske.

Pred rastanak sa svojom srpskom braćom, i odlazak iz Republike Srpske, januara 1996. Jeni je zapisala i poslednje rečenice u svoj dnevnik:

“Koferi su mi spakovani. Nadam se da je ova neutemeljena mržnja prema Srbima malo splasnula. Politika Amerike i NATO zasniva se samo na tome da Rusiju sateraju u ćošak, da stvori jaz između Istočne i Zapadne Evrope i da spreči njihovo ujedinjenje… Bosanski Srbi su u ovom ratu dokazali da imaju KARAKTER i da veruju u pravdu. To je sjajan narod, fizički i mentalno beskrajno snažan, ali ni pravda ne pomaže protiv nadmoći đavolskih sila”.

Prof. dr Mirko Šošić

Svađa zbog cigareta

Akademik Šošić otkriva i komičnu situaciju koju je Jeni doživela sa svojom “cimerkom” i to zbog cigareta, mada je i sama bila strastveni pušač.

– Onoga dana kada je dobila sobu u bolnici prestala je da puši, jer to je bolnica. Jednoga dana hitno sam pozvan jer se posvađala sa cimerkom pošto je ova pušila u njihovoj sobi. Iznenadili me je kako smirena Jeni energično i dosledno branila svoj stav i drži lekciju o ponašanju u bolnici i poštovanju takve ustanove koja je bila često blatnjava od čizama vojnika koji su posećivali ranjene saborce – priča dr Šošić.

Penziju trošila na ranjenike

Dr Šošić otkriva da je hrabra Holanđanka najveći deo svoje penzije trošila na ranjenike i siromašne porodice, a da se na kraju zbog toga i zadužila što je vešto krila.

– Svaku penziju iz Holandije trošila je da kupuje voće i sokove za ranjenika i onda bi sva sretna lično delila od jednog do drugog. Nije se ljutila kada su je umesto zahvalnosti ranjenici malo u šali pitali: “Jeni, gde je pivo?” Na isti način se odnosila i prema nama lekarima. Kada bi imala vremena odlazila bi na pijacu da kupi jaja, sira, nešto mesa te bi pravila večeru na malom rešou u svojoj sobi na koju bi pozvala nas nekoliko lekara. Bile su to jedine prilike kada smo mogli da jedemo ljudski i da preskočimo pasulj, kupus, makarone i konzerve – navodi dr Šošić i otkriva detalj koji tera na suze.

– Sećam se mladog bračnog para sa Vraca: muž, lektor nemačkog jezika na fakultetu, prvih dana rata je na liniji ispred kuće ranjen zbog čega mu je amputirana noga. Istovremeno, njegova supruga, imala je transplantirani bubreg i bukvalno je živela zahvaljujući leku imuran. Kako je zbog sankcija prekinut uvoz tog medikamenta, njen život je bio u pitanju. Očajni, došli su u bolnicu moleći za pomoć. Kada je Jeni to čula, odmah je zatražila da je preko vojnih telefonskih veza spojimo sa Holandijom da bi preko starih poslovnih veza sa porodicom Čečar dobila dovoljne doze leka za godinu dana. Lek je stigao na Pale, taj život je spasen, a Jeni nam je tek mnogo kasnije priznala kako nije imala nikakvu vezu, već je zadužila svog strica za novac kojim je lek kupljen, a ona je to posle godinu dana otplaćivala od svoje penzije.

Na Palama obavljeno čak 12.000 operacija

Sanjala plač majki

Akademik Šošić navodi da je Jeni bila veoma osetljiva na ljudsku patnju, a posebno za decu.

– Kada bi neka od njenih koleginica iz bolnice izgubila muža, obavezno je išla na sahrane. Razgovarali smo satima posle prve sahrane kojoj je jer je bila potresena, nenavikla na plač i kuknjavu, naricanje žena nad grobom. Priznala mi je posle da je danima i noćima sanjala taj plač.

Ni dana odmora

Dr Šošić kaže da Jeni Ligtenberg radeći u bolničkoj apoteci nije imala ni dan odmora, a uz svoje redovne dužnosti više od mesec dana je negovala suprugu jednog inženjera koja je umirala od raka.

– Noći je provodila uz njen krevet pokazujući zadivljujuću fizičku izdržljivost za svoje godine. Najveće iskušenje imala je kada je otišla u Bolnicu Kasindo na granici razdvajanja neprijatelja da tamo sredi apoteku. Tamo je izdržala režim gladi, odlazila na Grbavicu gde je razgledala liniju razdvajanja koju su jedino kontrolisali snajperisti sa obe strane, a ljudi u tom paklu da bi bar malo osigurali svoje živote, granicu su obezbeđivali ćebadima i ponjavama da se bar sakriju od svevidećih snajperista. Ta silna radoznalost vodila je na sve strane. Sa druge, strane pomalo lukavo ili diplomatski znala je da ubeđuje brojne strance koji su kao predstavnici međunarodne zajednice vršljali po Bosni kako bi upoznali “ludu Holanđanku” koja pomaže lošim momcima. Svakog je na kraju uspela da pridobije kako bi nešto od te zapadne pomoći došlo i kod Srba.

Na frontu bez vize!

Posle par meseci na Palama, ova Holanđanka je dobila obaveštenje da bi trebalo da ode u Holandiju da bi preuzela neku pošiljku lekova. Tek tada je priznala da je njena viza davno istekla jer je važila samo tri nedelje!

– Zaprepašćen i uplašen, pitam je zašto nam ranije nije ukazala za problem. Sa mirom prvih ili poslednjih hrišćana, uzvratila mi je pitanjem kako bismo mi radili bez njene, a zatim je konstatovala da svi znaju da je ona dobrovoljac i da takav njen status treba da poštuje i ostatak sveta. Imali smo ludu sreću da ipak nađemo vezu kod razumnog i dobronamernog službenika i ubacimo je u avion kao diplomatu. Doduše, taj čovek u MIP prvo nam nije verovao misleći da hoćemo nešto da švercujemo, ali čim smo mu predstavili Jeni, i kada je čuo šta govori, samo je odmahnuo rukom i zapretio: “J… vam sunce doktorsko… Idite na aerodrom.”