Izrael je probao da ubije diplomatiju Donalda Trampa, zavapio je čim je započeo rat Izraela i Irana Trita Parsi iz Kvinsi instituta koji je blizak miroljubivim fazama raspoloženja aktuelnog predsednika Amerike. Tako da iznenadno primirje može da znači da je svojom tajnom diplomatijom Tramp pobedio i Izrael i njegove saučesnike iz Vašingtona.
Ili je, samo, takvo trenutno prolazno vreme u tom kolebljivom procesu između kliničke smrti diplomatije i neočekivanog trijumfa tajne diplomatije nad rasplamsavanjem otvorenog rata.
Ubijanje pregovora
Teza o atentatu na diplomatiju, u svakom slučaju, ima smisla već i zato što je već u prvom danu svoje agresije na Iran Izrael pokušao – i umalo uspeo – da ubije iranskog učesnika u nuklearnim pregovorima Alija Šamkanija, za koga se danima potom i mislilo da je mrtav sve dok nije osvanuo u bolnici ozbiljno ranjen. Pri čemu vredi podsetiti i da je Izrael već prošao nekažnjeno kada je, takođe u Teheranu, pre nešto manje od godinu dana ubio političkog lidera i glavnog pregovarača palestinskog Hamasa, Ismaila Hanijea. Dok će se oni s nešto boljim pamćenjem setiti i da je tokom NATO agresije na našu zemlju gađana rezidencija tadašnjeg predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića; možda samo kao demonstracija sile, ali možda i u skladu sa navedenim načinom tretmana sagovornika sa suparničke strane.
Iranski pak slučaj utoliko je zanimljiviji za izučavanje zato što je izraelski napad usledio samo dan-dva uoči nastavka iransko-američkih pregovora čiji je cilj trebalo da bude sprečavanje izraelskog napada. Dok je potonji američki napad na Iran usledio nakon što je Bela kuća javno saopštila – pa bi se dalo pretpostaviti da se time i obavezala – da tog američkog napada na Iran neće biti tokom naredne dve nedelje. Posle su objašnjavali kako nisu adekvatno protumačeni jer je zapravo rečeno da će odluka o udaru na Iran biti doneta u okviru dve nedelje a ne da čitave dve nedelje toga neće biti; ali isto tako treba ukazati i da se Donald Tramp, u ratobornijim fazama svog promenljivog raspoloženja ovih dana, hvalio kako je lično saučestvovao u obmanjivanju lakovernih Iranaca perspektivom pregovora ne bi li ih time opustio i tako učinio nešto lakšom metom…
Kontinuitet obmana
S tim što, naravno, ostaje i pitanje Trampovog samoljublja iz koga bi mogla da proistekne i potreba za kićenjem tuđim perjem, uključujući preuzimanje zasluga za onaj izraelski napad na Iran od koga je u ovom krugu rata na Bliskom istoku sve i počelo; tek, Trampovo je samoljublje toliko da se nije suzdržao nego je na svojoj društvenoj mreži objavio ulizivačku privatnu SMS poruku generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea uoči dolaska na samit NATO-a u Hagu.
No kudikamo važnije od toga: izuzev citiranog Trite Parsija koji je ionako relativni autsajder u procesima odlučivanja o ratu i miru, niko se u trajnoj državi NATO Kolektivnog zapada nije naročito uzrujao usled mogućnosti da je jedan predsednik Amerike, makar i Donald Tramp, bio akter obmane koja je mogla da ubije diplomatiju ali je zato izazvala priželjkivani rat.
Štaviše, upravo ta (najnovija) obmana ukazuje na žalostan kontinuitet obmana kao zajedničkog imenitelja baš svih dogovora s ovim geopolitičkim entitetom – od pogaženog obećanja da neće biti ni inča širenja NATO-a na istok ako Moskva da saglasnost na ujedinjenje Istočne i Zapadne Nemačke, do Minskih sporazuma za koje je njihova potpisnica, nemačka kancelarka Angela Merkel, potom javno priznala da im nikad nije ni padalo na pamet da ih poštuju. Nego su im služili samo za kupovinu vremena kako bi spremili Ukrajinu za NATO rat protiv Rusije.
Isto je, uostalom, i u našem slučaju. Od Dejtonskog sporazuma, preko Rezolucije 1244 do Briselskog sporazuma kome je Evropska unija garant: obmana je po pravilu počinjala svaki put kad bi na dnevni red došlo ispunjavanje obaveza koje idu u korist protivničkoj strani, dakle Srbima.
Iranski obrt
U slučaju Irana, ipak, došlo je do naročitog obrta. Naime, sva je prilika da je na scenu stupila tajna diplomatija; tako da su demonstrativni napadi Amerike na Iran i Irana na američku bazu u Kataru iskorišćeni kao povod za primirje umesto za nastavak rata. Kao da je to bilo unapred dogovoreno. Na izričito nezadovoljstvo onih koji su rat pokrenuli ubijanjem Trampove diplomatije.
Što je utešno samo utoliko što to znači da između ubistva diplomatije i izbijanja totalnog rata stoji samo Trampova sposobnost da obmane one koji su dosad obmanjivali ostatak sveta.
Kako je (ipak) izbegnuto rasplamsavanje rata na Bliskom istoku, i ko (ni)je ostvario svoje ciljeve u agresiji na Iran? Zašto je ubijenu diplomatiju Donalda Trampa morala da zameni tajna diplomatija? I može li se verovati bilo kojim obećanjima i garancijama Kolektivnog zapada?
O ovim su pitanjima u ”Novom Sputnjik poretku” govorili diplomata Zoran Milivojević i naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu Aleksandar Mitić.