B. Miličić
Mašinac zavoleo ugostiteljstvo: Branko Mazalica na ulazu u restoran

Nedavno su minhenske novine naširoko pisale o ugostitelju Branku Mazalici (82) koji punih 40 godina vodi kafanu Bavaria u Bajerstraše, između Železničke stanice i Terezienvize, mesta gde se održava čuveni Oktobarfest. Ovaj ugostiteljski objekat sa šarmom prave bavarske kafane, je na takvom mestu da ga je skoro nemoguće promašiti.

Malo je naših ljudi u Minhenu koji bar jednom nisu bili u ovom lokalu koji je na dobrom glasu zbog ukusne hrane, prijatnog ambijenta i uslužnog osoblja koje četiri decenije predvode Branko i njegova supruga Đurđa. Kada im dolaze u posetu rodbina, prijatelji i poznanici, neretko je našim ljudima restoran Bavarija mesto prvog susreta, ali i kasnijih druženja. Pored naših ljudi i Nemci su u ovoj bavarskoj kafani kao kod “svoje kuće”, bilo da dolaze na ručak ili večeru radnim danima, provode slobodno vreme za vikend i praznik ili slave poslovno i privatno raznim povodima.

I Nemci mu se dive: Tekst u jednom minhenskom listu

Izostalo slavlje jubileja

Zbog svega toga Branko Mazalica je od pivare Augustiner dobijao priznanja za 30, 35 a nedavno i za 40 godina rada i vođenja ovog ugostiteljskog objekta.

– Sve ove godišnjice obeležili su pokloni i priznanja rukovodstva pivare, ali i grada Minhena, a ove godine zbog korone je izostalo veće slavlje povodom jubileja. Dogovorili smo se da to učinimo kada se stabilizuje zdravstvena situacija – govori za “Vesti” Branko Mazalica i pokazuje zahvalnice od rukovodstva pivare Augustiner, jedne od šest minhenskih pivara za koju poznavaoci piva kažu da pravi najbolje pivo.

Priča o najstarijem ugostitelju ove pivare u Minhenu počinje daleke 1962. godine kada je Branko Mazalica došao u Nemačku.

– Kao i mnogi drugi naši ljudi i ja sam došao sa namerom da kupim sebi auto i da se vratim. Kupio sam tada popularni ford taunus 17m, to je bio auto godine, ali se nisam vratio kući – kaže kroz smeh Branko.

Posle služenja vojnog roka sa 22 godine kao mašinbravar zaposlio se i radio na montaži širom tadašnje Jugoslavije.

– Radeći na montaži na Kosovu upoznao sam neke Nemce koji su mi dali sto adresa ako hoću da idem tamo da radim. I ja sam tada odlučio da pođem u Nemačku. Ja sam na Kosovu u to vreme zarađivao više nego kada sam došao ovde, ali me je ovamo dovela propaganda “čarobne kutije”- televizora o Nemačkoj kao raju. Prvo sam radio u Švarcvaldu, onda sam otišao u Dortmund, potom u Karlsrue.

Sve sami radili: Bračni par Mazalica u kuhinji

Svaki dan na radnom mestu

Ugostiteljstvom u Minhenu počeo je da se bavi 1980. godine a kafana Bavaria na njemu se vodi od 1981, punih 40 godina. U Minhen je došao pred Olimpijadu koja je održana 1972. godine sa jednom engleskom firmom. Sećajući se tih vremena, on danas priznaje da je tada bilo dosta posla, ali i para – “uzimalo se lopatom”. Otvorio je u to vreme dve firme za izvoz i uvoz, a u ulici Bajerštrase bilo je naših kafana, trgovina i radnji eksport-import pa Branko kaže da je u to vreme “ovo bila naša ulica”.

Ostao je u Minhenu, nastavio da radi u ugostiteljstvu i kaže da mu je taj posao ušao krv i to voli pa se od toga lako ne odustaje.

Branko i Đurđa Mazalica ovih dana

Iako je zagazio u devetu deceniju, kaže da se veoma dobro oseća, nema zdravstvenih problema i svakodnevno je na radnom mestu u kafani. Kaže da nema osećaj da ima toliko godina. Tu je ako zatreba, ponešto uradi i bdi nad onim što je 40 godina sa suprugom Đurđom stvarao i održavao. Ipak, sve više poslova prepušta unuku Aleksandru koji uspešno zamenjuje dedu. Tu je i drugi unuk Branko koji će verovatno “zaploviti” na istom brodu s bratom. Osoblje restorana čine još prema potrebi dva-tri radnika u kuhinji, a isto toliko konobara. Naravno, sve zavisi od obima posla i broja gostiju.

Đurđa i Branko sa osobljem ispred restorana

Preživljavanje u doba korone

Virus korona poremetio je mnoge oblasti života a ugostiteljstvo se smatra najvećim među mnogim gubitnicima. O tome kako je restoran Bavaria prošao u vreme pandemije virusa korona govori ugostitelj koji četiri decenije vodi ovaj restoran.

– Sve ovo vreme bilo je samo preživljavanje i krpljenje. Ja radim preko liferanata hrane koji je isporučuju naručiocima. Važno nam je da se nešto radi, da ne stojimo. Posle skoro potpunog prestanka rada, što se mnogima dogodilo, počelo je da se pomalo radi u ugostiteljstvu. Najavljuje se novi talas zaraze na jesen, ali sam čuo da su političari rekli da neće biti zatvaranja gastronomije, u prvom redu to se odnosi na veće ugostiteljske objekte. I sada oni koji imaju bašte mogu da rade malo bolje, ali mali bifei i kafići nemaju te uslove i uglavnom su zatvoreni. Za nas koji radimo koliko-toliko važno je i obavezno da se pridržavamo propisa o ponašanju u uslovima epidemije virusa korona i mi to poštujemo – ističe Mazalica.

Jedno od priznanja pivare Augustiner

Brojna priznanja i zahvalnice

Za sve godine uspešnog rada i vođenja restorana Branko je dobio više priznanja od grada Minhena i pivare Augustiner koja mu je uz zahvalnicu i priznanje za uspešan zajednički rad i međusobno poverenje kao poklon poslala i 20 buradi piva. Pored toga, pivara je obećala da će organizovati primereno obeležavanje jubileja 40 godina rada, uspešnog poslovanja i saradnje sa svojim najstarijim ugostiteljem koji najduže vodi neki od njihovih brojnih lokala u Minhenu.

Sve se dolaskom virusa korona promenilo i sada se radije priča o prošlosti nego o tome šta bi moglo biti u skoroj budućnosti.

– Možda ima i nešto pozitivno u svemu ovome, jer kao da nas je korona malo osvestila i spustila na zemlju, iako mnogi, u prvom redu mladi, ne veruju da korona upošte postoji. Sada se vidi da ipak postoji nešto što može malo “da zakoči” svakog od nas pa i ceo svet, što doskora niko nije mogao da veruje. Šta će dalje biti, pogotovo na jesen, to niko ne zna, ali se nadam da više neće biti zaključavanja i policijskog časa – veruje Branko Mazalica.

Rat sprečio povratak

Imao je nameru da se vrati kući u Jugoslaviju, ali ga je sprečio rat koji je izbio i to ga je, kako kaže, uništilo.

– Moja namera je bila da kupim Vitaminku iz Banjaluke, ali rat je sve upropastio. Radio sam dosta i zaradio mnogo para, ali sa ratom sam izgubio zemlju, svoj identitet i potpuno se demoralisao. Taj početak rata u Jugoslaviji bila je prava katastrofa za mnoge naše ljude ovde u Nemačkoj. Šta sam mogao drugo tada, videći to zlo i nesreću, nego da odlučim da ćutim i ostanem tu gde sam. Davno bih ja otišao odavde da nije bilo rata – priseća se tog teškog vremena Branko.

Pustoš u zavičaju

Branko je rođen u selu Donja Suvaja u Bosanskoj Krupi i ističe da je u osnovnu školu išao sa Borom Drljačom, poznatim izvođačem krajiške pesme, koji je preminuo u oktobru 2020.

– Pre dve godine bio sam u Bosanskoj Krupi koja je pripala Federaciji BiH, a pre toga 17 godina nisam odlazio u rodno mesto. Nema tamo ništa više, nekada je bilo stotinu kuća, a sada ih nema ni deset. Sve se iselilo i moj brat je iz našeg sela morao da pobegne u Crnu Goru i tamo je umro sa 68 godina – s tugom Branko Mazalica govori o svom zavičaju.

Prethodni Oktobarfest održan 2019.

Nedostaje mu Oktobarfest

Prošle godine zbog korone nije održan Oktobarfest, a ni ove godine neće ga biti. Zbog toga žale mnogi stanovnici Minhena, ali i ugostitelji, među kojim je i Branko.

– Fali mi Oktobarfest jer za vreme tih 16 dana njegovog trajanja pravio se promet i zarada kao za pola godine. Kroz ovu ulicu je prolazilo dva miliona ljudi. Ja sam radio ujutro od devet sati pa do tri sata sledećeg jutra. Poručivao sam 50 buradi piva od po 50 litara i to bude popijeno za nedelju dana. Kod mene je pre nekoliko godina jedna konobarica u danu prodala 280 litarskih krigli piva u separeu sa dvadesetak mesta – kroz smeh govori Mazalica.