O. Đoković
Đačko drvo za spomenar: Blaženka i Elza (u sredini) sa učenicima

Malo ko na svetu voli đačke roditelje kao Blaženka Trivunčić, koordinatorka dopunske škole u Francuskoj. O čemu god da se priča, Blaženka ubaci:

– Hvala roditeljima!

Ovih dana Blaženka opet sipa komplimente na račun roditelja svojih đaka.

– Zahvaljujući njihovoj inicijativi, na prvom mestu Jasmine Radovanović, uredili smo prostorije u Kulturnom centru Srbije koje su nam dodeljene za obavljanje školske nastave. To je, takoreći, bila radna akcija. Zidove smo ukrasili slikama, posterima, na policama je mnogo knjiga, čitanki, edukativnih igara i nastavnog materijala koji je uglavnom donesen iz Srbije. Sada stvarno možemo da se hvalimo i pred svima pravimo važni, učionica nam je za čistu školsku peticu – navila se Blaženka.

Sa postera na zidu osmehuje se košarkaški trener Saša Đorđević i prosleđuje pouku:

“Kaže se trenuci, a ne trenutci. Kaže se popeti se, a ne popenjati se.”

Poruke kratke i jasne.

Ili, umesto danas ujutro – recite, deco, jutros, umesto danas navečer – kažite večeras. Ne može da bude jučer navečer, ali može sinoć.

Na zidu je i poster loze Nemanjića. Svi kao sveci. Primetna je uramljena fotografija kalemegdanskog spomenika Pobednika, čuvenog skulptora Ivana Meštrovića. A od svega toga i od sada biće najlepše drvo prijateljstva ovih malih školaraca.

– Ovo iznenađenje nam je priredila Francuskinja Elza Galand! Ona je mame učenice Prudens. Mnogo voli našu srpsku školu, često je među nama, odsluša ceo čas, pa se dosetila da na velikom kartonu nacrta razgranato drvo sa plodovima jabuka i svaku jabuku predvidela za fotografiju jednog đaka. Deca će zalepiti svoju sliku. To je kao mozaik đačkog drugovanja, tako će svi biti zapečaćeni na zidnom spomenaru – razradila je nastavnica Blaženka.

Vedra atmosfera

– Ova naša škola smeštena u Kulturnom centru Srbije postaje mesto kakvo deca zaslužuju, sa toplim učionicama koje nude otkrivanje našeg istorijskog i kulturnog blaga. A i atmosfera nam je vedra, pa će sve rezultirati i uspešnim radom. Kako se god sagleda, mi, zaista, negujemo srpski jezik, a ja bih ponovila po ko zna koji put: “Hvala, roditelji!” – ističe nastavnica Blaženka.