Youtube/France Culture
Pjer Loti

„Pitate me gdje sam? Ja sam na Cetinju, prestonici Crne Gore. Sjedim pored ognjišta u jednoj gostionici. Hladno je, osjećam da smo visoko u planinama. Osam je sati ujutro, jasno novembarsko sunce obasjava polje bijelo od mraza…“

Ovo je deo pisma koje je novembra 1880, svom prijatelju, znamenitom francuskom piscu Alfonsu Dodeu, pisao mladi, tada tridesetogodišnji francuski mornarički oficir Žilijen Vio.

Lepa primorka

Žilijen Vio se te jeseni obreo u crnogorskoj prestonici pod Lovćenom i sem što je ostavio najlepše opise crnogorskog pejzaža, oficir će, kako tvrdi profesor dr Risto Lainović, upravo te jeseni nekoliko članaka i napisa iz Crne Gore prvi put potpisati pseudonimom Pjer Loti sa kojim će se vinuti u zvezdane visine francuske književnosti.

Kako je Turska odbijala da se povinuje odlukama Berlinskog kongresa i Crnoj Gori ustupi Ulcinj, velike sile su preduzele veliku kampanju pritiska na zavojevača sa Bosfora. Jedna velika međunarodna pomorska eskadra je zato uplovila u Jadranske vode i usidrila se duž crnogorske obale. Na francuskoj ratnoj lađi „Fridlend“ bio je i mladi, pomorski oficir Žilijen Vio, budući veliki pisac:

„Jedva smo uspjeli da vidimo ovu novu zemlju u koju nas je slučaj doveo i u kojoj ćemo možda i duže ostati, očekujući rešenje pitanja Crne Gore i Turske – piše u svom dnevniku neobični moreplovac. – Ova slovenska zemlja ima fantastičan izgled – piše dalje Loti.

– Oko zaliva, koji je zatvoren kao jezero, dižu se visoke divlje planine po kojima su razbacana mala seoca. A dalje, iznad svega toga, nešto strašno kao gigantski bedem, penje se u nebo: to su ogromne crnogorske planine odsječene kao užasni ostaci haosa.

Profesor Lainović, precizira da se Žilijen Vio prvi put pod imenom Pjer Loti pojavio 2. oktobra 1880. godine u pariskom časopisu „Le Mond Illustre“, sa tekstom „Afera Ulcinj“ , što znači da je Loti faktički „rođen“ na Cetinju.

Dva Lotijeva poznatija dela – „Paskvala Ivanović“ i „Putovanja četiri oficira međunarodne eskadre“ – govore koliko je on bio opsednut Crnom Gorom, njenim ljudima i lepotama. U tome svakako prednjači romantična, po svoj prilici autobiografska priča o Paskvali Ivanović, Lotijevoj ljubavi prema prelepoj primorki iz Baošića.

Rastanak

Bog sami zna gde je i kako ovaj neobični moreplovac sreo lepoticu, koja se, izgleda, zvala Matea Janović. Ona je, od bližeg roda imala samo starijeg brata Jova. Izvesno je da je između nje i Lotija planula strasna ljubav, romansa koja će na njega ostaviti dubokog traga i koju će znameniti pisac ovekovečiti u svojoj elegičnoj priči pod naslovom „Retko cveće“.

U Boki i danas živi priča kako su se dvoje mladih, očaranih zabranjenom ljubavlju, sastajali kod crkvice na Maglici i da su tu na nekoj ploči uklesali zapis o svojoj ljubavi. Vreme je izbrisalo taj trag na mramoru, ali je ostala Lotijeva elegična priča. Turska je na Lotijevu žalost, popustila pred pritiskom velikih sila i predala Ulcinj Crnoj Gori, pa su brodovi morali da krenu. Naredba za isplovljavanje je, došla iznenada, u toku noći, u trenutku kad je Loti bio na sastanku sa svojom dragom Paskvalom. On se, po prilici, dugo dvoumio da li da zauvek ostane u Boki, a sutradan, pre nego što je brod krenuo, odjurio je do njene kuće da se oprosti, ali nje nije bilo – već je bila sa bratom isplovila na pučinu da ribari.

I dok je ratna lađa isplovljavala iz Bokokotorskog zaliva sa tužnim oficirom na palubi, zaljubljeni momak je ugledao na pučini mali čun i svoju Pskvalu u njemu. Po njegovoj želji brod je zastao, Paskvala i njen brat popeli su se na palubu gde je Pjer Loti svojoj dragoj za uspomenu poklonio svoju sliku i jednu ikonu:

„Najzad se taj duboki slovenski zaliv, koji više nikada neću videti, polako sakrio iza planina. Nikada crnogorske planine nisu bile tako lepe kao tog jutra. Ali, sve je svršeno…“ – setno zaključuje Loti svoj opis rastanka sa dragom Paskvalom…

Mramorna ploča

U nizu znamenitosti koje se ređaju pored šetališta duž bokokotorske obale od Igala do Bijele, za oko zapada i mramorna ploča na zidu jedne kuće pored lučne kamene kapije. Na ploči, i danas očigledno brižno negovanoj, na francuskom jeziku piše:

Za sećanje na Pjera Lotija, francuskog pisca, koji je boravio u Paskvalinoj zemlji od 4. do 31. oktobra 1880. godine.

Na ploči još piše da je postavljena oktobra 1934, a stariji meštani ovog lepog, egzotičnog mesta u Boki pamte da je to učinilo Društvo prijatelja Francuske.

Romantična uspomena

Za razliku od Sime Matavulja, poznatog pisca koji je živeo u Herceg- Novom u vreme kada je tu boravio Pjer Loti i koji je na nož dočekao njegovu priču o romansi sa primorkom Paskvalom, ocenjujući je kao „gadost kojom pisac hoće da tipično prikaže jedan ugledni i pitomi narod kao stado divljaka bez višeg moralnog principa“, pesnik Dušan Kostić, sedamdeset godina kasnije je zapisao:

„Pjer Loti je vezao sebe za ovo selo jednom romantičnom uspomenom i dirljivom novelom o ljubavi sa Paskvalom Ivanović. Poznati pisac i pomorski oficir boravio je kratko na ovom slučajnom sprudu svog putovanja, ali je trajno odnio sjećanje na čudesno mjesto iz sna. Ploča na kafani uz rivu, govori samo o kratkotrajnom njegovom boravku. Međutim, ono drugo je privlačnije, udara u sitne žice neostvarene ljubavi – od koje su ponajmanje oslobođeni sezonski gosti ovog, inače, romantičnog zaliva…“

Sutra – Za njima će vjekovi hramati (15): Do reči su došli diletanti