Lična arhiva
RADI NA VIŠE KOLOSEKA: Paulina Manov

Ulogom Dare u seriji “Kamiondžije d.o.o.” oduševila je publiku širom Srbije, a briljirala je kao Ljiljana u filmskom hitu “Toma”. Paulinu Manov, talentovanu glumicu, publika je zavolela kao Sonju i u “Apsolutnih sto”. Igrala je devojku glavnog junaka Saše Gordića, koga je glumio Vuk Kostić. Imala je i zapažene uloge u filmovima “Bumerang” i “Ajvar”, serijama “Cvat lipe na Balkanu”, “Komšije” i ostvarenju “Ajvar”. Pre dve godine zablistala je u seriji “Nek’ ide život”.

Završila je srednju muzičku školu, svirala obou. Glumu je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi profesora Milenka Maričića.

Ostvarila je niz sjajnih uloga u pozorištu, a ljubitelji teatra je pamte po sjajnim izvođenjima u predstavama “Tramvaj zvani želja” i “Zver na Mesecu”… Već godinama njena matična kuća je Beogradsko dramsko pozorište i uskoro ćemo je gledati u predstavi “Zaljubljeni Šekspir”. Godine 2002. dobila je Nagradu “Carica Teodora”. Pored filmova i serija, zahvaljujući svom karakterističnom glasu, Paulina radi i sinhronizovanje crtaća. Udata je za dramaturga Vladimira Đurđevića, sa kojim ima ćerku Minu i sina Rastka.

Prizor iz “Kamiondžija

Humora nikad dosta

Serija “Kamiondžije d. o. o.” oduševila je gledaoce, jer dobrog, starog humora nikad nije dosta. Ulogu Dare, supruge jednog od glavnih junaka sjajno je dočarala naša sagovornica.

– Imala sam tu sreću da je reditelj Filip Čolović imao otvoren odnos prema menjanju i prilagođavanju teksta današnjem dobu. Tako da sam ja mogla u toj prvoj sezoni da ulogu prilagodim sebi i onome što ja mislim da je važno svim Darama prvenstveno u Srbiji, pa i šire. Kad kažem Darama mislim na žene koje nose porodicu. Žena koju ja tumačim je majka petoro dece i ima muža koji joj je šesto dete. Takvih porodica ima mnogo i ja sam se zaista potrudila da taj lik dočaram na najuverljiviji način publici. I da publika kroz taj lik oseti ljubav, podršku i sigurnost koju pružaju takvi likovi. Moje mišljenje je da su žene nosioci morala i da imaju vrlo specifičnu ulogu, a to je gajenje novih naraštaja, vaspitavanje i učenje dece onome što su prave vrednosti.

Sa Vukom Kostićem

Kako i na koji način majke vaspitavaju svoju decu takvi će nam biti novi naraštaji i nove generacije, ističe naša sagovornica.

– Bitno je da u vaspitavanju dece učestvuju i očevi i važno je da to muškarci shvate i da nekako podele uloge sa ženama. Ukoliko to muškarci shvate na pravilan način onda je to sve mnogo lakše. Ženama ne može biti prepušteno da nose sve obaveze i u kući i da rade i zarađuju, onda tu dolazi do problema.

SCENA KOJA JE RASPLAKALA GLEDAOCE: Sa Petrom Benčinom u filmu “Toma”

Suze zbog Ljiljane

Paulina je napravila pauzu od desetak godina, kada se posvetila porodici, tako da gledaoci nisu imali priliku da uživaju u rolama ove vrsne umetnice.

– Imala sam potrebu da budem uz svoju decu koja su rasla i to je ono što je važno. Možda sam propustila neke prilike, ali sam sada imala sreću da sam dobila uloge u “Kamiondžijama” i “Tomi”, dve divne role koje su skrenule pažnju na mene. Javnost me je tako da kažem ponovo otkrila, zapravo sam dobila priliku da ponovo dođem u fokus. Meni je pozicija koju sam imala u kući sa decom bila komforna, bilo mi je jako lepo, a kada vam je lepo vi nemate potrebu da se pomerate. To može biti i opasna pozicija jer vas ne tera da se vratite na posao. Vratiti se u posao je veoma, veoma teško. Ljudi vas zaborave, dođu nove generacije reditelja, producenata koji ne znaju ko ste, šta ste radili i šta možete.

Sa Natašom Ninković u “Ajvaru”

Ulogu Ljiljane u “Tomi” dobila je na kastingu. Imala je mogućnost da odigra i ulogu Goce, supruge proslavljenog pevača.

– Odmah sam rekla da ja bolje razumem ulogu Ljiljane, inače ulogu Goce je fantastično odigrala Sanja Marković, mlada glumica. Kako sam se pripremala za “Tomu”, jednostavno, išla sam korak po korak, od situacije do situacije i pokušavala da što više budem prisutna u liku. Zapravo, vi ne možete da navežbate neku ulogu. Možete samo da zamišljate i svako od nas određenu ličnost zamišlja drugačije i onda kad dođete na set, vidite kako će to da bude. Tada je vrlo bitno da se brzo prilagodite situaciji koja vam je predočena. Što se tiče uloge Ljiljane, nije bilo mnogo teksta da se uči već je dominantnije bilo razmišljanje o životu i sposobnost da dočaram situaciju. Na setu je bilo mnogo emocija, suza.

Sa Feđom Stojanovićem

Jedna od najdirljivijih scena je kada ona pleše sa suprugom, koji joj je sa Tomom priredio koncert za jednu osobu.

– Odlična komunikacija sa kolegama Petrom Benčinom, koji je moj filmski muž i Milanom Marićem, koji tumači lik legendarnog pevača, iznedrila je scenu koja odiše jedinstvenom energijom i emocijom. Sve vreme tokom snimanja smo pomagali jedni drugima i to je ključ uspeha.

“Cvat lipe na Balkanu”

Teatar kao oaza

U Beogradskom dramskom pozorištu Paulina trenutno igra jednu predstavu.

– Igram u komadu “Fine mrtve d(j)evojke” i trenutno se pripremam za “Zaljubljenog Šekspira”. Publika se generalno zaželela života van kuće. Ljudi su željni druženja, kafane, bioskopa, pozorišta, koncerata. Korona je u naše živote unela promene i to značajne. Ljudi sada kada se sretnu nekako gledaju da li da se pozdrave ili da se ne pozdrave, da li da se rukuju ili ne. Nadam se da će uskoro pandemija korona virusa da preraste u neku vrstu sezonskog gripa i da ćemo početi ponovo normalno da radimo i družimo se. U pozorištu ima publike, ljudi dolaze sa maskama, teatar je bezbedno mesto za uživanje u umetnosti.

U seriji “Nek ide život”

Ljubav prema glumi joj se rodila u srednjoškolskim danima.

– Išla sam u srednju muzičku školu i negde u trećem razredu sam osetila poriv, želju za glumom. Uvek je bila dilema da li ja to što osećam mogu da prenesem na druge i zato vam je potreban neko da vidi da li ste za taj poziv ili ne. Najgore što može da vam se desi jeste da vas prime na studije glume, a da vi niste za to i to je onda mučenje za sve. To je životni promašaj. Tako da je bolje ako za nešto niste talentovani pronađete nešto za šta jeste. Tako sam se ja u trećem srednje upoznala sa pokojnim Srboljubom Milinom koji me je spremao za prijemni. To je bilo 1992. i 1993. Moji roditelji nisu znali da ja idem na te časove. Tada su plate bile nekoliko maraka, pa nije bilo pojma da se to plati. Bila sam prva koju je on pripremao za fakultet i bio je veoma ponosan kada sam upisala FDU, bio je izuzetan pedagog. Nadam se da sam opravdala njegovo poverenje.

Film “Bumerang”

Disleksija me podstakla

Naša sagovornica priča o poteškoćama koje ima sa disleksijom, ali je to uspela da okrene u svoju korist.

– Nisam uopšte znala o čemu se tu radi dok nisam gledala jednu emisiju koja je govorila o disleksiji, zapravo opisani su simptomi koje ja imam. To nije nešto mnogo otežavajuće. Znači, suština je da otežano čitate, preterano se zamarate. Nisam mogla da prepoznam u čemu je problem. Ranije se o tome nije toliko pisalo i pričalo kao danas. S druge strane, ta poteškoća vas tera da više radite. Ako malo začeprkate po internetu videćete da se u grupi ljudi sa ovim problemom nalaze i Spilberg i Ajnštajn i mnogi glumci. Disleksija jeste poteškoća, ali može biti i prednost jer, kao što rekoh, podstiče na rad.

Muzika pokreće svet

– Smatram da je muzika najveća umetnost, jer za tu vrstu umetnosti nije potrebno da znate jezik, nije neophodno da pripadate kulturološki nečemu. Jednostavno, muzika pokreće ljude u svim delovima planete… Muziku vole i životinje, one reaguju na muziku. Biljke reaguju na muziku, muzika je za mene najveća, ona nas pokreće i emotivno, može da vas pokrene da igrate, da zaplešete. Nije potrebno da poznajete neki određeni jezik, kulturu. Kada gledate neku sliku, ili neki film morate imate neko predznanje, morate se uključiti. Muzika vas jednostavno osvaja – kaže Paulina.

S Ivanom Jevtovićem u “Tramvaju zvanom želja”

Podrška roditelja

– Dok sam se spremala za prijemni ispit za FDU moji roditelji su mislili da su male šanse da me prime. Jer bilo je 620 kandidata, a primali su 12 studenata! Kada sam ušla u uži izbor, oni su shvatili da je to zaista uspeh. Podržali su me i kada sam primljena to je bilo veliko slavlje. Zaista su bili srećni i ponosni na moj izbor.

Plemenita profesija

– Ne upisuješ glumu da bi bio javna ličnost, da bi bio u medijima, nego upisuješ glumu da bi se bavio umetnošću, da bi radio, a ne da bi bio poznat, jer ako želiš da budeš popularan onda se možeš baviti i drugim poslovima, možeš da budeš rijaliti ličnost, da snimaš reklame. Glumac voli da glumi, uživa u igri to je smisao ove plemenite profesije.

U predstavi “Zver”