B. Simonović
Pogled sa dna jame Ravni dolac (snimio B. Simonović, juna 1991. godine)

U jednoj od onih lepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena – zapisao sam sam te 1990. godine – u mraku gotovo potpunog slepila, dane broji Stana Crnogorac.

Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života. Sedi skrušena, sva u crnini.

Uzmutiše se ljudi…

Nije joj do razgovora. Umorna od života, slomljena nedaćama i patnjama, ponajviše tugom koja se iznenada sručila na njena staračka pleća posle nedavne tragične smrti mlađane unuke Mire – najradije ćuti:

– Ja sam ti rodom iz sela Doca kod Glamoča. To ti je tačno ispod Cincara. Malo prije nego što se zarati, nekako uoči Božića, kako li, udadoh se u Rujane. Za Mića Lalića.

Zarati se. Uzmutiše se ljudi, pogubiše prijatelji. Sa strahom se i zamrče i osviće. Još kad se ču da ustaše ne breče na prazno, da ljude noć jede i da im se ne zna ni groba ni mramora, da su Srbima posebno kivni – svak streknu, a opet se svako vjeruje u svoju vjeru: nemam se čega bojati kad nikome ništa nijesam dužan…

Ognjena Marija nam naopako osvanu. Muške poapsilo i nekud povelo prvoga dana, a na Ognjenu Mariju od zore krenuše da i nas kupe po kućama. Vele, ne bojte se, ljudi su vam odvedeni u Srbiju, morate i vi za njima. Kad nas obrnuše brdu, ka Dinari, vidimo već svi šta su naumili i da nema ništa od Srbije.

Nad jamom ja ne dam da me oni bace nego se zaletim i sama skočim. Vitlaju oko mene aljine i čini mi se da dugo, predugo letim, da nikada neću ni pasti. Nikada se nijesam mogla sjetiti jesam li se onesvijestila prije nego što sam lupila na gomilu tijela.

Kad sam se otrijeznila, vidim pod tračkom svjetlosti koji dolazi odnekud odozgo kroz maleni otvor, gomilu tijela koja se stalno povećava. Tijela kao vreće padaju, uglavnom na sredinu dosta široke jame. Neka ostaju nepomična, neka se koprcaju niz gomilu, cvileći i dozivajući nekoga u pomoć.

Pili mokraću iz cipele

Ja ležim leđima naslonjena na mokri zid jame. Preko mojih nogu leži nekakva krupna žena. Ječi u samrtnom ropcu:

– Mlada, bona, podigni me da mi lakše duša ispadne – prošapta.

Poznadoh Mariju Gligić. Sva izlomljena, kukavica. Krckaju joj kosti kao truo plot. Prije nego i pokušah da izvučem noge ispod nje i nekako joj pomognem, ona još jednom bolno jeknu, ispruži se u samrtnom trzaju i umrije.

Kad nesta žrtava i presta bacanje, počeše da bacaju kamenje na nas. Onda zagruvaše i bombe…

Nekim čudom ne pogodi me ni bomba ni kamen!

Ima dosta živih. Uglavnom mlađe žene, đevojke i đeca nesretnja. Ona pište najviše i zapomažu jednomance. Ištu vodu i u ludilu od žeđi ližu rosnu stijenu. Neprekidno mile nekud preko leševa tražeći svoje i samo cvile: vode, vode…

Tri-četiri muškarčića, nijedan nema više od sedam-osam godina, šćućurili se u jednom ćošku pored mene. Danima tiho jecaju, krvavi, izlomljeni i nagrđeni. U jedno doba vidim odnekud napipali i izvukli nečiju cipelu. U nju mokre pa onda kao jagnjad na solilo kidišu da liznu po kap one mokraće…

Oni, kukavci, prvi pomriješe. Čini mi se u sat posla svi se smiriše i popadaše jedan preko drugoga kao da pospaše. Onda redom i druga đeca, za jedno deset dana gotovo svako popiska od žeđi čiste.

Ja se danima ne pomjeram. Sve mi se čini da mi je živo dijete pod pasom i da će mi ga namah tama proždrijeti samo ako se ikud mrdnem. Nijesam, čini mi se, teže ozlijeđena, nema velikih rana i lomova, samo uboji viskaju, a premrzle i pretrnule noge danima ne osjećam pod sobom.

Gamižu crvi i vaške

Glad me, kao i druge, mučila samo prvih nekoliko dana. Poslije samo žeđ. Gori u ustima, gori u grlu, u grudima, stomaku, a samo kap vode, čini mi se, utulila bi tu vatru.

Kad muke odolješe, neko me nauči, a vidim to i drugi rade, te ja odcijepi od nečije košulje ili bluze poveću krpu – ko gleda je li krvava – pa sa njom počeh da skupljam rosu po stijeni. Tek vlažnu krpu strpam svu u usta i onda sisam i cijedim iz nje kap. Tako sve dok se krpa ne raspadne. Onda iznova…

Sve ipak bi dobro dok ne uzgamizaše crvi i vaške. Zadah se nekakvim čudom ne osjeća, ali crvi ne daju oka otvoriti. Ima ih svugđe, gamižu i uz stijene i više ne daju ni rosu da skupljamo i žeđ tolimo. Ali, žeđ očiju nema…

Jednog dana ili noći – ko će više znati kad je dan, a kad noć – žignu me oštar bol u stomaku. Kao da me nož ubode…

Ne znam koliko je sve trajalo i kako sam se, da prostiš, rastavila, je li mi ko pomogao u mukama ili nije, tek ja u toj golemoj grobnici rodih mrtvo žensko dijete – Bog ga imade na umu da se ne pati i ne skapava kao mi…

Stana duboko uzdahnu. Oko ugaslih očiju zatitraše kolutovi sjetnog osmijeha, a lak grč joj u grlu prekide riječ.Sve ono što je poslije bilo je život, mučan i grk kako samo život može biti, ali se Stana na njega ne žali – to je ono od čega se pobjeći ne može, ono što ljudi svojom zlobom ne uređuju.

Godinu i po dana se kod majke oporavljala od strahota i pakla koji je preživela, pa život krenuo iznova. Udala se u Čelebić, za Petra Crnogorca. Našla nesrećnika kojega je zadesila ista sudbina i koji je bolovao iste rane.

Istoga dana kada su odveli njenoga muža Mića i sve druge iz Rujana i drugih okolnih sela i pobili u Prologu i na drugim gubilištima, i Petra su bacili u jamu Bikušu iznad Čelebića, a sutradan, na tu krvavu Ognjenu Mariju, dokusurili ostatak njegove porodice, tako da se od trinaestoro Crnogoraca iz ove kuće, sem Petra i sinovca mu Ilije, nije spasio niko…

Nije dočekala nove pokolje

Aprila mjeseca 1991. godine, plemenito i junačko srce Stane Crnogorac konačno je popustilo. Okončalo se tako i njeno mučeničko i viteško rvanje sa životom. Imala je na kraju ipak malo sreće i navake da, za razliku od mnogih njenih sapatnika, ne dočeka nove ratne strahote, da još jednom ne vidi kako sevaju ustaški noževi i stare mržnje, da ne vidi kako joj sin Rade sa porodicom mora u bežaniju sa tvrdog kućnog praga – da traži spokoj daleko od Čelebića (našao ga je u Zaklopači kod Grocke).

SUTRA: Odgovor na negiranje ustaških zločina (13): I Ljubu mi odnese rat