SARAJEVO – Pobjeda, ko zna koja po redu, Stranke pravde i povjerenja na lokalnim izborima u Turskoj, u nekoliko gradova BiH i Sandžaka dočekana je poput značajnije pobjede bh. fudbalske reprezentacije – s kilometarskim kolonama trubećih automobila, slavobitnim govorima lokalnih aktivista iz kojekakvih tursko-bosanskih udruženja, te desetinama zastava: zelenih, crvenih turskih, bijelih s plavim štitom i ljiljanima, ali i onim stranačkim, AKP-ovim. Slavlje izbornog uspjeha jedne stranke u drugoj zemlji rezultat je epidemije erdoganomanije koja posljednjih godina sve više uzima maha u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom. I kakve to sad ima veze s nama?
x U društvu apsurda, zvanično poznatog kao BiH, Erdogan već godinama uživa status političke zvijezde u odnosu na koju se potvrđuje vlastita ideološka pozicija. Dok bošnjačka ljevica s gnušanjem gleda turskog premijera kao na neoliberalnog islamistu koji svoju ekonomiju poklanja u ruke stranim bankama i predatorskim korporacijama, a državu vodi u mrak islamističke tiranije, na desnici Erdogan uživa status svojevrsnog božanstva koje će, baš u skladu s navodnim Alijinim testamentom, kao lider Turske nekako istovremeno biti i naš vođa, te Bosnu izdići iz dejtonskog pepela a bošnjačkom narodu obezbijediti onaj položaj koji mu dostoji. Tako stvari funkcionišu u Bosni – ni uslovno rečeno prijateljski odnosi prema nekom narodu i zemlji ne mogu proći bez da se u njima istovremeno ne traži turska majka ili švapski babo, piše Danijal Hadžović.
x To desničarsko podaništvo Turskoj, njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se potvrđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika… Radi se o godinama iskopavanom, dobro utabanom putu novog "poturčavanja" Bošnjaka, koji je pompezno najavljen još onomad dok je bivši reis Mustafa Cerić izjavljivao da su Bošnjaci Turci, a Turska njihova majka, i dok su bošnjački mladići pobjedu turskih fudbalera nad hrvatskom reprezentacijom proslavljali klanjanjem na turskoj zastavi. Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi "pravi lider", uslijed ograničene domaće ponude, su našli u liku i djelu Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala koji svoj ideološki profil i danas temelje na titoizmu i njegovanju vrijednosti i tekovina donešenih na krilima KPJ… Imamo posla s dva tora ovaca, od kojih jedan još očajnički cmizdri za pokojnim, i potajno očekuje novog Tita kojeg povremeno vidi u raznim opskurnim političkim analfabetama ala Komšića, dok drugi vođen turkofilstvom i kolektivnim identitetom zasnovanim na polumjesecu i zvijezdi svog izmišljenog lidera pronalazi i nekoliko hiljada kilometara dalje od granica svoje zemlje… Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo.
