R. Rajić Ristić
Mira Moreti, Ivanova majka, prva zdesna

Ljudi su vekovima tragali za srećnijim životom odlazeći sa vekovnih ognjišta. Narodi su migrirali i ostavljali pečat i neizbrisivi trag svog postojanja. Krajem 19. veka pečalbari iz Italije srećniji život su našli u dolinama Bosne, nedaleko od Prnjavora. Selo Štivor je jedan eklatantni primer potrage za boljim životom.

Poznati majstori

Jedan od potomaka Italijana, Ivan Dalsaso, ispričao je za “Vesti” ukratko o svom rodnom Štivoru, iako već duže od tri decenije živi u Italiji, vrativši se svojim korenima.

– Zbog teških životnih uslova, krajem 19. veka Trentinci su masovno emigrirali u Bosnu. U to vreme severna Italija, kao i Bosna, bila je pod Austrougarskom i pripadala je jednoj državi. Uslov je bio da imaju završenu bilo koju školu ili zanimanje i da su pismeni. Došli su na imanje begova koji su imali obavezu da svako dočeka dve porodice i da im da po parče zemlje, gde su Trentinci obrađivali vinovu lozu. Vino je tada bilo nepoznato i ljudi su dolazili iz udaljenih mesta da ga kupe. Danas više ne možemo da živimo od ovoga, niko više ne pridaje važnost domaćim proizvodima. Naši preci su bili poznati majstori koji su počeli graditi kuće od čvrstog materijala i bili su učitelji na području opštine za obuku građevinaca i majstora za izgradnju krovova. Posebno smo imali osećaj za poljoprivredu, tako što smo još iz Italije doneli neke vrste krompira, kupusa, a najviše grožđa, kulture koje i danas postoje na području Štivora – počeo je priču Ivan.

Nikola Moreti, Ivanov deda, drugi sleva

Emigracija

– Migracija Italijana koji su završili u Štivoru nije završena samo na toj relaciji. Neki su otišli i u Brazil. Dvadesetak bračnih parova je emigriralo u Rio de Žaneiro. Tako su dva brata od deda Nikole Moretija završili u Brazilu. Bilo je to 1922. godine. Sledeća emigracija iz Štivora se desila 1939. godine, nekoliko familija se vratilo u Latinu (Italija). Posle Drugog svetskog rata je krenulo iseljavanje Štivorčana prema ravnici oko Beograda i Novog Sada, tako da imamo puno rođaka u mestima kao što su Batrovci, Šid. Najviše ih ima na području Inđije. Godine 1968. se nastavilo iseljavanje Štivorčana prema novom kontinentu, odnosno, prema Australiji. Mi smo se devedesete preselili u Italiju i vratili korenima. U Štivoru trenutno imam majku Miru Moreti, udatu za Franju Dalsaso, kojoj je 78 godina. Ona je vrlo aktivna i vitalna i uživa u svojoj penziji zarađenoj u Italiji. Zabavlja se gajenjem povrća za svoje potrebe, ima svoju baštu, uz to vodi crkveni hor i evidenciju za crkvu. Idem u rodni Štivor svakog leta, a i zimi kad mi se ukaže za to prilika. Vratio sam se pre desetak dana iz rodnog sela – kaže Dalsaso.

Josip, Ivan i Bruno

Zelena oaza

Štivor se nalazi u srcu Bosne. Seoce sa žiteljima poreklom iz regiona Trentino u Italiji, koje ima istoriju usko vezanu za Italiju. U stvari, to je zajednica od manje od 400 stanovnika čiji su preci preneli trentinsku kulturu, zadržavši je do danas. U 150 kuća okruženih zelenilom kod Prnjavora više od jednog veka živi zajednica Italijana. Štivor spada pod opštinu Prnjavor, mesna zajednica Šibovska. Zanimljivo je da je u Šibovskoj nekada živelo isključivo nemačko stanovništvo koje se povlačilo sa nemačkom okupacionom vojskom na kraju Drugog svetskog rata. Danas u Šibovima žive uglavnom Srbi. U Štivoru svi imaju italijanski pasoš, italijanski se uči u školama, čitaju se italijanske novine i žive od italijanskih penzija.

Crkva u Prnjavoru

Verni kulturi

Kada uđete u Štivor, na prvi pogled vidite divne kuće poređane pored puta i okružene zelenilom, u netaknutoj ekološkoj zoni. Ali, postoji jedna posebnost vezana za ovo malo selo koje uživa u svemu tome: stanovnici su skoro u potpunosti Italijani. Osnovna škola u Štivoru postoji 120 godina. Pre rata i Prnjavor je bio poznat kao mesto sa najvećim prisustvom nacionalnih manjina. Danas je teško doći do ovih brojki, s obzirom na to da je tokom rata značajan broj stanovnika otišao. Začudo, Italijani koji ovde žive ostali su verni svojoj kulturi i tradiciji. Kažu nam da žive veoma dobro. Jedino im smeta što je sve manje mladih u selu jer oni odlaze da rade u Italiju, ostali su samo stari. Tek u julu i avgustu se vraćaju ovde na odmor, u posetu, i tada je ovde velika gužva.

Divne bašte

Dugo se Trentinci Štivora nisu mešali sa lokalnim stanovništvom, ali danas je drugačije. Često se dešava da se žene iz drugih sela udaju za Italijane. Štivorčani su izuzetno otvoreni i druželjubivi, baš kao i priroda oko njih. Zamislite zelene doline okružene visokim planinama. Zamislite male kuće sa fantastičnim baštama i ljudima tako nežnim da vam je teško napustiti njihova srećna lica i njihovu malu zajednicu.

Šljiva dala ime

Redovno dobijaju časopis “Trentini nel mondo” (“Trentinci u svetu”) koji izlazi u Trentu, u kojem dobijaju informacije o najvažnijim događajima u ovoj autonomnoj pokrajini. Niko ne zna kako je selo dobilo ime, ali poznavaoci kažu da potiče od šljive koje se uzgajaju u tom kraju. Osnovna delatnost je poljoprivreda, mada niko ne živi samo od toga. Meštani kažu da se poljoprivredom bave samo da provode slobodno vreme. Jedna od najzanimljivijih stvari koje možete naći u Štivoru je da svi grade kućice za ptice i takmiče se ko može da privuče najlepše. Najpopularnije su laste, a manje golubovi.