pixabay.com

Pretpostavka da životinje mogu iskusiti ljubav dugo je mučila psihologe koji su ih proučavali. Smatralo se da se njome sentimentalnost stavlja ispred naučnih kriterijuma.

Ipak, ugledni psiholog za životinje, osnivač kinoloških nauka na univerzitetu u Arizoni, tvrdi da je ljubav upravo nužna za razumevanje onoga što je odnos između ljudi i njihovih najboljih prijatelja, pasa, učinilo jednim od najznačajnijih partnerstva među vrstama u istoriji.

Klajv Vajn (59) počeo je da proučava pse pre dvadesetak godina i, poput svojih kolega, verovao da im se pripisivanjem složenih emocija čini greh antropomorfizma, odnosno davanja nekih specifičnih ljudskih osobina životinjama. Sve dok ga gomila prikupljenih dokaza nije uverila u suprotno.

“Mislim da sam došao do tačke kad sam počeo da budem skeptičan prema sopstvenom skepticizmu”, rekao je u intervjuu za AFP povodom izlaska knjige “Pas je ljubav: Zašto i kako vas vaš pas voli”.

Nauka o psima u poslednje dve decenije je u velikom zamahu, a veliki deo se koncentriše na pseću inteligenciju.

Vajn deo o inteligenciji ipak umanjuje. Golubovi mogu identifikovati različite predmete u dvodimenzionalnim slikama, delfini su pokazali da razumeju gramatiku, pčele mogu drugim pčelama signalizirati lokaciju hrane. Sva ta postignuća psima su nepoznata.

Čak su i vukovi, pseći preci, poznati po svojoj okrutnosti i nezainteresovanosti za ljude, pokazali da su sposobni da slede ljudske tragove.  Vajn zato predlaže promenu paradigme i tvrdi da je pseća “hiperdruštvenost” ono što ih razlikuje od ostalih životinja.

Vilijamsov sindrom

Jedno od najzanimljivijih otkrića proizašlo je iz studije o oksitocinu, moždanoj hemikaliji koja učvršćuje emocionalnu vezu među ljudima, ali koja je, pokazuju novi dokazi, odgovorna i za odnos između ljudi i pasa.

Istraživanje japanskih naučnika upućuje na nagli porast nivoa oksitocina kada se ljudi i njihovi psi gledaju u oči, što je efekat ogledala ranije utvrđen kod majki i njihovih beba.

Genetičarka s kalifornijskog univerziteta UCLA Bridžet fon Holt pre deset godina došla je do iznenađujućeg otkrića – psi imaju mutaciju gena odgovornog za Vilijamsov sindrom kod ljudi, što je stanje koje karakterišu intelektualna ograničenost i ekstremna društvenost.

“Vitalna stvar za pse, kao i za ljude s Vilijamsovim sindromom, želja je da stvore blisku povezanost, tople lične odnose – da vole i budu voljeni”, rekao je Vajn.

Mnoge jasnije slike o psima proizašle su iz novih bihevioralnih testova. U jednom od njih, psiholozi su pustili pse u kuću i postavili činiju s hranom na jednaku udaljenost od vlasnika. I ustanovili da su u velikoj većini slučajeva psi prvo prišli vlasniku.

Njihova ljubav ne ogleda se samo prema ljudima. Farmer koji je počeo uzgajati štenad među kolonijom pingvina na malenom australijskom ostrvu, uspeo je na taj način te velike ptice spasiti od prepada lisica koje su ih prethodno godinama lovile.

Eksperiment je bio toliko uspešan da je o zajedničkom životu pasa i pingvina 2015. godine snimljen igrani film.

“Psi daju mnogo, a zauzvrat traže malo”

Vajn smatra da će idući korak o nauci o psima proizaći iz genetike koja će pridoneti pojašnjenju tajanstvenog procesa pripitomljenja pasa pre najmanje 14 hiljada godina.

On je zagovornik teorije po kojoj su se preteče drevnih pasa najpre počele vrzmati oko ljudskih odlagališta smeća, polako se integrišući među ljude pre nego što je zajedničkim odlascima u lov uspostavljeno trajno partnerstvo kakvo poznajemo danas.

Napredak u sekvencionisanju drevnih DNK omogućiće naučnicima da otkriju kada se zbila ključna mutacija gena koji kontroliše Vilijamsov sindrom. Vajn nagađa da se to desilo pre 8.000 do 10.000 godina, na kraju poslednjeg ledenog doba, kad su ljudi počeli redovno loviti s psima. Dodaje da bi to otkriće bilo važno i za dobrobit pasa.

To znači da bi se mogle odbaciti brutalne metode dresiranja, utemeljene na bolu, poput ogrlica “davilica”. Demistifikovala bi se i teorija “dominacije” koju popularizuju slavni treneri koji traže da se vlasnici pasa ponašaju kao “vođe čopora”

“Vaš pas želi samo da mu pokažete put”, kaže Vajn.

A to znači i pronalaženje vremena za ispunjenje njihovih socijalnih potreba umesto da se ostavljaju sami veći deo dana.

“Naši psi nam daju mnogo, a zauzvrat traže malo”, rekao je.

“Ne treba kupovati sve te skupe igračke i poslastice i ko zna što još…”, dodaje.

“Njima samo treba naše društvo, oni jednostavno trebaju svoje ljude”, kaže.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here