Otimali mi i nacisti i komunisti

0

U njemu je ostavio veliki trag kao član Instituta za novu tehničku formu, pripremao je brojne slikovne prikaze i filmove u kulturnom domu Pedagog, i sada je aktivan u tamošnjem Foto i Film-klubu. Ali, posebno je zadužio biciklizam, gde je još u mladosti bio šampion, trener i mehaničar, a danas je član upravnog odbora gradskog kluba i pokrajinskog saveza, kao i Saveza nemačkih biciklističkih veterana. Od osnivanja učestvuje u radu Saveza jugoslovenskih građana, a posebnu pažnju poklanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi sa, kako kaže, vrednim sveštenikom Slobodanom Milunovićem. Udruženje pisaca Frankfurta ga je primilo u svoje redove.

Iako ovog meseca ulazi u desetu deceniju života, pun mladalačke energije i želje za novim saznanjima i poduhvatima, Predrag Petrović, koji je u 80. godini ovladao kompjuterom, beleži rečju i slikom prošlost i svakodnevicu.

Kovačnica kao igralište

Istorija točka

– Dolaskom u Nemačku nastavio sam da se bavim biciklizmom. Dobijao sam mnoga gradska, pokrajinska i savezna priznanja i nagrade za rad na unapređenju ovog sporta. Tu su se ostvarili mnogi moji dečački snovi, ne samo da vidim i upoznam svetske asove, već da se i ja nađem na startu, bar kao veteran na tradicionalnom takmičenju Gentlemen Grand-Prix u Parizu. Učešćem na svetskim i evropskim takmičenjim i konačno stečenom titulom "doktora biciklizma" u Austriji, ukrašen je jedan kutak mog doma. Za 120 godišnjicu biciklističkog sporta u Beogradu i Srbiji napisao sam knjigu o rođenju i razvoju točka "Istorija biciklizma" .

– Rođen sam u Beogradu, na Paliluli, januara 1925, od oca Vlastimira iz Petrovca na Mlavi i majke Zagorke iz Leskovca, grada u kom su se i upoznali. Bilo je to u danima kratkog vojnog predaha tek završenog Prvog svetskog rata gde je otac kao narednik, učesnik svih ratova od 1912. do 1918. boravio sa svojom jedinicom. Iako sin trgovca, moj otac je izučio kovački zanat i posvetio se kolima, još kada automobila kod nas nije ni bilo. Otisnuo se u Beograd, a potom u Budimpeštu i Beč, gde je osvojio Majstorsko pismo za auto-kovača. Bio je vredan i sposoban, a sa šparljivom Leskovčankom to mu je omogućilo osnivanje Auto-kovačke radionice koja je ubrzo postala "Industrija za izradu kola i auto-karoserija".

– Prvi proizvodi su bila vojna kola, prikolice za transport goluba pismonoša, a zatim mnogo putničkih, transportnih vozila svih vrsta, do najmodernijeg "trambusa" sa prvim sfernim staklima. Sredinom tridesetih godina 20. veka, industrija se sa Palilule preselila u predgrađe Zemuna, a na starom mestu u Ulici kraljice Marije (nekada Ratarske) podignuta je najveća i najmodernija Auto-garaža Beograd sa auto-servisom na Balkanu. Mogla je da primi 200 putničkih automobila i bila je otvorena 24 časa.

– Otac me je odredio za tehničkog, a mlađeg brata za komercijalno-pravnog naslednika. Kovačnica, kolarnica, limarnica, lakirernica i tapacirnica su bila moja igrališta. Bicikl je bio moj sinonim za slobodu. Njime sam mogao, ponajviše kradimice, da vitlam do Topčidera i Rakovice, pa čak i do Avale. Naše komšije Drljačići, tada poznata biciklistička porodica šampiona, primili su me u klupske redove prvog srpskog samostalnog amaterskog biciklističkog kluba Avala. Postao sam juniorski prvak, vicešampion na pisti, ekipni prvak Srbije na drumu. Pedesetih godina me BK Partizan uzima za trenera i mehaničara mlađih selekcija, a Savez Srbije u svoju upravu.

Vragolije u gimnaziji

– Ali, automobil je u porodici bio prioritet. Strog i zahtevan otac je naglašavao da mu je dok je izučavao zanat nedostajalo poznavanje nemačkog jezika. Zato me je upisao u nemačku osnovnu školu. Bio sam veliki nemirko i spadalo. U trećem i četvrtom razredu gimnazije pravio sam svakojake vragolije i donosio slabe ocene, pa me otac za kaznu udaljio od kuće i smestio u Pančevo u uski internat kod profesora Borisa Gontarjeva. Tamo sam stekao osnovno znanje ruskog jezika i uredno pohađao Pančevačku gimnaziju. Bilo je to uoči Drugog svetskog rata kada su tzv. švapski dečaci već nadmeno dolazili u crnim Hitler-jugend uniformama i po klozetima, kao i na javnim mestima, crtali kukaste krstove koje sam ja, kao dobar crtač, preobraćao u krst sa ocilima.

– Odrastao sam u Kraljevini sa školskim predmetom Otadžbinska istorija. Sećam se Vrbica, kada smo kao đaci pozdravljali kraljevsku porodicu na balkonu dvora, mahali im vrbama, zvonili zvončićima. Ubistvo kralja Aleksandra u Marselju, kao i prisustvo pogrebu na Oplencu posebno me je dirnulo. Posvećenu značku sam sačuvao, a 40 godina kasnije posetio to tragično mesto. Ipak, iako sam kao ikonu čuvao očevu ratnu medalju sa Solunskog fronta – za vernost otadžbini, umesto kralju, otišao sam Titu. Moj otac, industrijalac, kapitalista, u duši je bio komunista. Odmah po oslobođenju poboli smo unapred pripremljenu crvenu sovjetsku zastavu na našu kuću. To je odredilo moj put, krenuo sam dobrovoljno, a zatim sam mobilisan na Sremski front.

– Za komuniste bio sam sin "kapitaliste", "beogradsko dijete". Neprijatne scene u Četvrtoj krajiškoj brigadi voleo bih da zaboravim. Sreća u nesreći bila je ta što sam na putu prema Sremskom frontu naleteo na grupu mojih biciklista u auto-bataljonu Prve proleterske brigade u Rumi. Priključio sam im se i postao šofer-motorciklista u Štabu komandanta Peke Dapčevića i komesara Mijalka Todorovića. Tada su bili traženi zaslužni borci za školovanje u Sovjetskom Savezu. Po mogućstvu, potrebno je bilo i znanje ruskog jezika kao i odličja iz sporta i umetnosti. Moji biciklisti-ratnici jednodušno pokazaše prstom na mene, poznavajući me kao sportistu, tehničara, muzičara, crtača, kaligrafa, fotoamatera, a i jedinog sa "znanjem i poznavanjem" ruskog jezika.

Šlageri na harmonici

– Kao vojni stipendista sa dobijenim činom poručnika, poslat sam na školovanje u SSSR na Višu moskovsku vojno-inženjersku školu, koju zbog Informbiroa nisam mogao da nastavim. Tamo sam se proslavio svirajući na harmonici zapadne šlagere. Po povratku sam proteran iz Beograda u kome sam, kako mi je u Generalštabu rečeno, zapao u "vrtlog beogradske reakcije" sa naglaskom da sam zreo za Vojni sud. Zarad moje "izvanredne stručne sposobnosti", pružili su mi mogućnost za povratak u "svesne borbene redove socijalističke domovine". Proveo sam dve godine u Makedoniji, još dve u Titovom Užicu i dve u Beogradu, svuda na rukovodećim dužnostima vojnih radionica.

– Nakon prevođenja u rezervu 1953, zaposlio sam se u Preduzeću za izradu metalnih proizvoda kao tehnički rukovodilac. Dao sam mnoge konstrukcije i patente, ali nagrade za moj rad dobijao je uvek neko drugi. Preselio sam se u Novi Sad gde sam se posvetio proizvodima od lima – prikolicama, kabinama za traktore, kamp-kućicama na točkovima, o kojima su novine pisale, na sajmovima su prikazivane, ali od svega toga "moj kupus nije bio mastan". Prihvatio sam se i direktorstva u Preduzeću za izradu školskog pribora i nameštaja u Obrenovcu, verujući u bolju budućnost. Uz pomoć Ekonomskog biroa Beograd, izradio sam investicioni program za njegovu rekonstrukciju. Članovi Biroa bili su oduševljeni i predložili mi da jednu godinu provedem na usavršavanju u Nemačkoj. Već sam bio na putu da samog sebe "oteram i proteram", pošto sam imao vrlo nesrećan brak, a sebe već doveo na rub vrlo narušenog zdravlja. Srećom, iz tog braka imam sinove Vladimira i Vlastimira, koji su mi podarili četvoro unučadi.

Slavni komšiluk

– Pored nas na Palululi bila je kasarne Kraljeve garde, a preko puta kuća armijskog generala Milana Nedića u čije prelepe ćerke smo svi bili zagledani. Iza nas su bili Sokoli Beograd 1, a ja njihov član. Odmah tu, baš pored Palilulske pijace, bilo je sedište čuvenog četničkog vođe Koste Pećanca. Njega sam kao prvog, usred bombardovanja 6. aprila 1941, odvezao na mesto "ratnog rasporeda" kod voždovačke crkve. Ovog grdnog, četničkog ljudeskaru sa bradom i štapinom sa mrtvačkom glavom, vozio sam u novoj škodi porodičnog prijatelja i velikog trgovca Baneta Ervina, koji je veoma brzo bio likvidiran jer je Jevrejin.

Odana saputnica

– Jednog dana zakucaše mi na vrata zemljaci, kolege inženjeri, koji su već desetak godina bili na radu u zapadnoj Nemačkoj, s idejom da se u nastradalom gradu Darmštatu sagradi prvi Auto parking-servis sa zastupništvom francuskih automobila. Za taj projekat novca na kraju nije bilo, ali ja sam utehu našao u tradicionalnoj Fabrici za izradu velikih kuhinjskih uređaja. Potom sam prešao na mesto konstruktora u Cupak (nemački Tetrapak). Sreća mi se osmehnula kada su se novosadska i subotička mlekara zainteresovale za kupovinu automatskih mašina za pakovanje mleka, a moja firma mi obećala da budem zastupnik za Jugoslaviju sa sedištem u Beogradu. Uslov je bio da se proda bar 15 mašina. Uvek sam maštao da se vratim zavičaju i da ga više nikada ne napustim. Nažalost, za pet godina su kupljene samo dve mašine, a ja sam ostao u Nemačkoj.

– Počeo sam da radim kao konstruktor u jednoj od najstarijih fabrika za proizvodnju mašina za štampanje vrednosnih papira. Dobio sam mnoga priznanja, a na koncu moje karijere, posle 48 godina radnog staža, direktor mi je rekao: "Mi ne znamo šta vi ne znate i ne možete, osim jednog – ne umete da se dobro prodate."

– Ne bih opstao u u Nemačkoj da u moj dom nije zalutala moja koleginica Nemica Helga. Odlučio sam da stupim u brak sa njom zato što je pokazala veliku ljubav, razumevanje i neograničenu vernost, a time osvojila i moje sinove, brata, sestru i mnoge prijatelje. Obradovao sam se denacionalizaciji u Srbiji i nadam se povratku očevine, danas velike ruševine na Paliluli, koju su prvo oteli nemački okupatori 1941. po ulasku u grad i preimenovali ime Auto-garaže Beograd u Fahrbereitschaft 533, a potom ju je nova vlast nacionalizovala. Danas je ovaj predmet u Vrhovnom sudu, a meni koji ovog januara punim 90 godina preostaje da se Bogu molim da doživim da se svojoj očevini vratim, pa da posle toga mirno zanavek oči sklopim.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here